Novembarski “prozor” kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo ponudio je košarkaškoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine mnogo izazova.

Uz očekivane izostanke Jusufa Nurkića i Džanana Muse, praktično svake sedmice su stizale loše vijesti.

Prva je došla iz Francuske ujutro 19. oktobra, kada je stručni štab obaviješten o prijelomu prsta desne šake Miralema Halilovića.

Teško je bilo prihvatiti saznanje da takvu igračku i ljudsku veličinu nećemo imati u svom sastavu.

Znamo da nevolja nikada ne dolazi sama, ali je ovog puta bila vrlo izdašna i ponudila je stručnom štabu dodatna iskušenja. Uvidom u poslani liječnički nalaz da je Emir Sulejmanović uganuo skočni zglob, kao i saznanje da je povreda kažiprsta Edina Atića takve prirode da neće moći nastupiti, stručni štab na čelu sa staloženim Adisom Bećiragićem je u značajnoj mjeri morao izmjeniti roster planiran za novembarsko okupljanje.

No, ni tu nije kraj.

Dugotrajno, iscrpljujuće ljeto. na kojem smo pokazali sjajne igre tokom EP, kao i ubrzan ritam utakmica u svojim klubovima nakon Kelna, ostavile su traga i na Johnu Robersonu, kojeg je mučila povreda zadnje lože i koja mu nije dala prostora da pomogne svojim saigračima na terenu, ali je na klupi bio jedan od najvećih motivatora u vrhunskoj i jako uspješnoj predstavi protiv Mađara (83:78).

Na krilima fantastične partije u Skenderiji ranom novembarskom zorom, srećom bez magle, reprezentacija je otputovala u Pau na jugozapadu Francuske, koji je smješten u idealnoj geografskoj poziciji između Pirineja i Atlanskog okeana. Vrlo šarmantan i živopisan gradić sa oko 70.000 stanovnika za kojeg mještani kažu da je visoko na ljestvici udobnosti života u Francuskoj, kako zbog idealne i karakteristične pozicije, tako i zbog prelijepog prirodnog okruženja, gastronomije i historijskih znamenitosti.

Vrlo ugodan ambijent i radni ritam u Palati sportova narušila je, pogađate, šta? Opet vijest o povredi, ovog puta Sanija Čampare.

Bol u primicaču lijeve noge je bila je jasan znak da selektor Bećiragić neće moći računati na Sanija u Francuskoj, a ionako kratak roster pao je na samo 11 igrača.

Međutim, siguran sam da je svako onaj ko ozbiljnije prati košarkašku reprezentaciju Bosne i Hercegovine osjećao istinski ponos posmatrajući kako novi reprezentativci, dobrim dijelom, golobradi mladići, od kojih su neki, jedva punoljetni, upisuju svoje prve poene u najdražem dresu (Zinedin Mulić).

Impresivan protivnik, finalista EP, reprezentacija Francuske čiji savez raspolaže budžetom sa 40 miliona eura i vjerovatno najširom bazom igrača u Evropi, pred preko 7.000 zastavica u rukama domaćih navijača čija je glasna “Marseljeza”, praćena pleh muzikom i sa, sasvim sigurno, jednim od najvećih svjetskih NBA igrača u skorijoj budućnosti Victorom Wembanyamom, od samog je početka bio veliki favorit. Opravdali su to Trikolori i tokom utakmice koju su odigrali u veoma visokom ritmu. Jednostavno, drugačije ne bi bilo dovoljno da se pobijedi jako oslabljeni gostujući sastav.

Hrabro, sa respektom, ali i sa ogromnom energijom naši reprezentativci su ušli u meč. Grešaka mnogo, ali greške ne čine oni koji čekaju, bezvoljno, nego oni koji rade i to sa velikom željom.

Potpis nekih novih momaka sve je uočljiviji na novoj košarkaškoj mapi u ovoj čarobnoj igri u kojoj nema neriješenog rezultata.

A i da ga ima, siguran sam da ovi momci na njega nikad ne bi pristali. Već su degustirali slasti pobjede protiv najvećih, ali u porazu nisu bili gubitnici, jer ove momke do sada još niko nije ponizio.

Karakter kakav oni imaju ne bi dozvolio takvo poniženje, makar ih to koštalo nastavka igre sa slomljenim palcem (Kenan Kamenjaš) ili rasjekotine na par mjesta bacajući se u reklame (Adin Vrabac).

O poniženjima koje doživljavaju van terena i to od strane države za koju se povrijeđuju – nekom drugom prilikom.

Za sada ćemo samo konstatovati činjenicu da smo nakon novembarskog prozora, uprkos izostanku 50 posto tima sa zadnjeg Eurobasketa, i dalje ozbiljno u igri za plasman na Svjetsko prvenstvo od kojeg su se davno oprostile mnoge, samo na papiru, jače reprezentacije.