Sport Centar

Pobjeda s okusom neuspjeha: Ako je Petev zadovoljan, reprezentaciji zaista nema spasa

“Ediiiin Džeko! Ediiiiin Džeko! Mi smo Džekini, Džeko je naš!” – uzvikivali su mališani u plavo-žutim bojama na zapadnoj tribini Bilinog polja. Dozivali su svog heroja i time koliko-toliko razbijali monotoniju tokom meča nogometnih reprezentacija BiH i Luksemburga.

Pobjeda s okusom neuspjeha: Ako je Petev zadovoljan, reprezentaciji zaista nema spasa

“Ediiiin Džeko! Ediiiiin Džeko! Mi smo Džekini, Džeko je naš!” – uzvikivali su mališani u plavo-žutim bojama na zapadnoj tribini Bilinog polja. Dozivali su svog heroja i time koliko-toliko razbijali monotoniju tokom meča nogometnih reprezentacija BiH i Luksemburga.

Na semaforu je stajalo 0:0, takva je bila i igra. Veliko ništa. Djeci je želja uslišena u 66. minuti, kapiten reprezentacije je ušao na travnjak zeničkog stadiona umjesto neučinkovitog Smaila Prevljaka, a dvadeset minuta kasnije je nekako, kako i sam Dijamant kaže, ugurao loptu u mrežu za minimalnu pobjedu. Prvu za Zmajeve nakon skoro pola godine.

Pet prethodnih mečeva – četiri poraza i remi. Tri u nizu bez gola. Stoga bismo trebali osjetiti određeno olakšanje. Pročepilo je, rekao bi brkati trener, neprevaziđeni majstor sarkazma u našem malom nogometnom kosmosu.

Međutim, okus je bljutav. Za oporaviti se od očajnog finiša kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, gdje smo sve prosuli u utakmici protiv Finske na svom terenu i sa igračem više, a zatim i od poraza od Gruzije (0:1) prije nekoliko dana, bila je potrebna mnogo jača doza vitamina.

No, utakmica protiv Luksemburga, uprkos pozitivnom ishodu, potvrdila je sve naše strahove. Reprezentacija BiH igra loše. Teško se zapravo sjetiti kada je bilo gore. Probajte. Pošteno ćete se namučiti tražeći po uglovima vlastite memorije slabija izdanja našeg nacionalnog tima od ovoga čemu svjedočimo u posljednje vrijeme.

Istina, to više nije onaj Luksemburg od prije deset godina, kojeg smo svojevremeno bušili s 5:0, kako su već iz stručnog štaba Zmajeva papagajski ponavljali danima. Tu selekciju danas čine igrači iz njemačke Bundeslige, engleskog Championshipa i francuske Ligue 1, ali i dalje su rival kojeg bismo trebali nadigrati bez većih problema. Čak i uz probleme s kadrom koje je uzrokovala viroza.

No, patili smo se i djelovali bezopasno. Akcije smo gradili čitavu vječnost, a čak i kada bismo dolazili u izgledne prilike, naši nervozni napadači znalački bi ih upropastili.

Luksemburg je čak imao veći posjed lopte (47-53), više preciznih pasova (311-373), više kornera (2-3), pa čak je kreirao i više napada (26-28). Tek smo u broju udaraca prema golu znatno prednjačili (11-5), ali da u konačnici Džeko nije uradio ono što njegove mlađe kolege nisu uspjevale ti pokušaji bi bili potpuno beznačajni.

I tu dolazimo do selektora Ivayla Peteva. Njegovo pravdanje nakon poraza od Gruzije svodilo se na broj propuštenih prilika i na famozni nedostatak sreće. Da ne govorimo o antologijskoj rečenici “da imamo problem što zabijamo malo golova i da ih puno primamo”.

Nema sumnje da bi se istim argumentima poslužio da je ostalo 0:0 protiv Luksemburga. Doduše, ne bi se ni pojavio pred novinarima, već bi poslao svog pomoćnika Slavena Musu, kao što je to učinio sinoć. I koji je, poput Peteva, pričao o šansama. Kao da se nogomet ne igra zbog golova.

Musa je na press-konferenciji, ako ništa, barem bio konkretniji od bugarskog stručnjaka kada je izbjegao priču o ciljevima reprezentacije zamotavati u celofan, kao što to Petev često čini kada odbija govoriti o podijeli na favorite i autsajdere. Hercegovac je kazao da u Ligi nacija trebamo jurišati na prvo mjesto u grupi. Aferim. I trebamo.

Međutim, ako budemo igrali kao u martovskim susretima, ne treba gajiti iluziju da ćemo u tome uspjeti pored protivnika kao što su Finska, Rumunija i Crna Gora. Čak bismo mogli doći u situaciju da spašavamo status u B diviziji.

Pogotovo ako će Petev, koji očito ima namjeru odraditi selektorski ugovor do kraja (ističe mu početkom naredne godine) po cijenu brutalnih kritika i srozavanja ugleda reprezentacije, konstatovati kako pobjeda nad Luksemburgom nešto znači. Sinoćnji tijesni trijumf obični je placebo, našem nacionalnom timu treba pravi lijek.

Zasad Bugarin nije pokazao da ga ima u vlastitoj apoteci. Ako će mirno posmatrati kako neki igrači prave početničke greške u odbrani ili propuštaju stopostotne šanse, a pripisivati neuspjehe pokvarenoj sudbini, tek onda ova reprezentacija ima problem.

U redu je da ne zoveš Bilbiju s njegova 24 prvenstvena gola u 23 utakmice jer vjeruješ da imaš bolje napadače iz zvučnijih liga. U redu je i da ne pružaš šansu nekim drugim fudbalerima iz Premijer lige BiH ili inostranstva, kad si već neke igrače zacementirao u ekipi jer si ubijeđen da samo s njima možeš doći do pravog rezultata. U redu je i da ne želiš mijenjati formaciju. U redu je i da si zadovoljan zbog pobjede nad Luksemburgom.

Ali, onda si u manjini.

bilino poljeedin dzekoivaylo petevliga nacijaluksemburg
KOMENTARI