Spas u zadnji čas: U 89. minutu je Muhamed Mujić jako šutirao, Milutin Šoškić još jednom bravurozno odbranio, loptu odbio do Ivana Popovića, koji je postigao gol za pobjedu
Piše: J. MRŽLJAK
Nakon što su plesali jedno ljeto u društvo najboljih u sezoni 1952-53, fudbaleri Veleža su se 1955. vratili u Prvu jugoslovensku ligu u kojoj će neprekidno nastupati narednih 37 godina, sve do raspada države. U ovom periodu su Rođeni bilježili odlične rezultate, najčešće bili u gornjoj polovini tabele, ali je bilo sezona u kojima su vodili grčevitu bitku za opstanak. U periodu od 1959. do 1962. godine, Mostarci su se tri sezone uzastopno spašavali u posljednji čas, nakon čega su se vinuli u vrh jugoslovenskog fudbala.
Sezona 1961-62 bila je posljednja u kojoj je Prva liga brojala svega 12 klubova, što je za posljedicu imalo zgusnutu tabelu. Za opstanak se borilo barem “pola lige”, uključujući i fudbalere Veleža, uprkos činjenici da su crveni dres nosili asovi kakvi su Muhamed Mujić, Kruno Radiljević, Nusret Čerkić, Nikola Benco, Kemal Šestić, Zejnil Selimotić, Franjo Džidić, a na scenu je stupio i mladi golman Ivan Ćurković.
Prvi dio šampionata su Rođeni završili na pretposljednjem 11. mjestu, ali su ipak prezimili u sigurnoj zoni. Naime, zbog Svjetskog prvenstva u Čileu u ljeto 1962. godine, domaće prvenstvo je trebalo biti ranije završeno pa je prvo proljetno kolo, u kojem je Velež pobijedio ekipu Novog Sada (2:1), odigrano u novembru 1961. I u proljeće 1962. je Velež uglavnom bio “iznad crte”, ali je svaka utakmica, pogotovo na domaćem terenu, predstavljala svojevrsnu majstoricu. Samo jedan kiks bio je dovoljan da se ekipa nađe u bezizlaznoj situaciji.
Domaća pobjeda nad Dinamom (1:0) golom Nusreta Čerkića dovela je Rođene na sedmo mjesto tri kola prije kraja, ali je samo sedam dana kasnije Velež opet upao u opasnu zonu nakon poraza u bh. derbiju od Sarajeva na Koševu (0:2). Do kraja šampionata ostale su samo dvije runde, a Velež je samo dva boda “bježao” pretposljednjem Vardaru. Raspored nije odgovarao Mostarcima: u pretposljednjem kolu su dočekali najtežeg mogućeg protivnika, novog-starog šampiona Partizana, dok je Vardar na svom terenu igrao s već otpisanim banjalučkim Borcem.
Situaciju je dodatno komplikovalo pravilo po kojem, u slučaju jednakog broja bodova, nije odlučivala klasična gol-razlika, nego gol-količnik (odnos datih i primljenih golova). Bilo je jasno da pobjeda nad Partizanom predstavlja imperativ igračima Veleža ukoliko žele opstanak u društvo najboljih, čak i nakon što je donijeta odluka o proširenju lige. To je značilo da će dvije posljednjeplasirane ekipe igrati baraž s drugoplasiranim timovima obje grupe Druge lige.
Meč odluke, odigran na današnji dan prije 63 godine, privukao je 10-ak hiljada gledalaca na Stadion pod Bijelim Brijegom. Protivnik Veleža bio je sjajni tim Partizana, već krunisan u šampiona, predvođen reprezentativcima i asovima kakvi su Milutin Šoškić, Fahrudin Jusufi, Velibor Vasović, Milan Galić, Vladica Kovačević… Koliko je jak bio Partizan, govori podatak da će svi ovi fudbaleri četiri godine kasnije igrati finale Kupa šampiona, u kojem su Crno-bijeli u Briselu nesretno poraženi od Reala (1:2).
No, 29. aprila 1962. godine fudbaleri Veleža nisu imali luksuz da razmišljaju o snazi protivnika. Znali su da moraju pobijediti i od starta silovito napadali. U prvom poluvremenu su Mujić, Repar, Popović imali izvanredne šanse, ali je na golu Partizana briljirao Šoškić, koji je do odmora imao čak 24 intervencije. Ipak, u finišu prvog dijela su Rođeni poveli: akciju je počeo Ivan Popović, nastavio Muhamed Mujić, uposlio Krunu Radljevića, koji je sa 6-7 metara neodbranjim udarcem zatresao mrežu (1:0).
U nastavku potpuno drugačija slika na terenu. Puleni Halduna Hrvića su se povukli, Partizan stvara šanse koje propuštaju Vladica Kovačević i Joakim Vislavski. Desetak minuta prije kraja je Zdravko Rodin u šesnaestercu Veleža srušio Branislava Mihajlovića, a sudija Josip Rukavina iz Varaždina je pokazao na bijelu tačku. Loptu je uzeo Joakim Vislavski i šutirao preko gola. U 86. minutu je Bijeli Brijeg zanijemio: pred golom 19-godišnjeg Ivana Ćurkovića se stvorila gužva, u kojoj je najprisebniji bio Vladica Kovačević i poravnao rezultat (1:1).
Domaćin kreće na sve ili ništa i u pretposljednjem minutu stiže do jedne od najvećih pobjeda u dotadašnjoj historiji. Mujić je jako šutirao, Šoškić još jednom bravurozno odbranio, loptu odbio do Ivana Popovića, koji je postigao gol za pobjedu i opstanak (2:1). Doduše, čak i tada se Velež matematički još nije spasio, jer je Vardar deklasirao Borca (4:0), ali je poraz Novog Sada od Hajduka u Splitu (0:3) u sferi teorije ostavio mogućnost da Mostarci završe na dvije posljednje pozicije. Nakon teško izborenog opstanka, Rođeni su već u narednoj sezoni (1962-63) ostvarili dotad najveći uspjeh – četvrto mjesto.
Velež – Partizan 2:1 (1:0)
Mostar, 29. april 1962. Stadion pod Bijelim Brijegom. Gledalaca 10.000. Vrijeme oblačno, teren pogodan za igru. Sudija: Rukavina (Zagreb).
Strijelci: 1:0 Radiljević (42), 1:1 Kovačević (86), 2:1 Popović (89).
VELEŽ: Ćurković, Rodin, M. Handžić, Selimotić, Benco, K. Šestić, Čerkić, Repar, I. Popović, Mujić, Radiljević. Trener: Haldun Hrvić.
PARTIZAN: Šoškić, Jusufi, Sombolac, Vukelić, D. Jovanović (Milor. Milutinović), Vasović, Vislavski, V. Kovačević, L. Radović, Galić, B. Mihajlović. Trener: Stjepan Bobek.
