Nakon što je Velež u sezoni 1967-68, bukvalno u posljednji čas – pobjedom nad Mariborom 5:1, uz pet golova Duška Bajevića – izborio opstanak, uprava mostarskog kluba odlučila je okrenuti list, u namjeri da Rođeni više nikad ne dođu u tako tešku situaciju. U ljeto 1968. je za novog trenera postavljen Sulejman Rebac i počeo je možda najslavniji period u klupskoj historiji – osam godina ponosa i slave.

Čim je preuzeo Velež, legendarni Sula je podmladio ekipu, pružio šansu golobradom Franji Vladiću, malo starijim Vladimiru Pecelju i Marku Čoliću, u standardne prvotimce prekomandovao Envera Marića, Jadranka Topića, Ahmeta Glavovića, Ivu Prskala… Upravo će ova imena, uz već afirmisane asove Duška Bajevića i Salema Halilhodžića, iskusne prvotimce Kemala Šestića, Miroslava Kordića i Šefika Alajbegovića, biti okosnica Veleža u narednim sezonama.

Već u prvoj sezoni na klupi (1968-69), Rebac je stabilizovao Rođene i doveo ih do solidnog osmog mjesta, što će biti uvod u ponavljanje dotad najvećeg uspjeha – plasmana na treću poziciju u narednom Prvenstvu Jugoslavije. No, početak nikoga nije mogao ubijediti da će Velež biti tako uspješan: Na startu sezone 1969-70, Rođeni su jedva, golom Kemala Šestića u posljednjem minutu, slomili otpor Čelika (2:1), nakon čega je uslijedio debakl – poraz od Crvene Zvezde (0:5) na Marakani.

No, sedam dana kasnije pod Bijeli brijeg je stigla “stara mušterija” – ekipa Maribora – koja je drugi put u 14 mjeseca ispraćena “petardom” (5:0), uz po dva gola Duška Bajevića i Salema Halilhodžića.

Nastupi “toplo-hladno” nastavljeni su u naredna dva kola: Najprije su Rođeni izborili bod u burnoj utakmici protiv Zagreba u Kranjčevićevoj (3:3), a onda razočarali odigravši samo 0:0 u Mostaru sa Sarajevom. Na redu je bio susret 6. kola, odigran na današnji dan prije 53 godine. Rođeni su kao sedmoplasirana ekipa na tabeli stigli u Ljubljanu, na meč protiv Olimpije.

Domaći Zmajčeki su očajno počeli sezonu, zabilježili četiri uzastopna poraza, među kojima je bila i katastrofa protiv Željezničara (0:4) za Bežigradom. Svjetlo na kraju tunela ukazalo se u 5. kolu, kada su Ljubljančani slavili protiv Vardara u Skoplju (1:0) golom Franje Frančeškina. Olimpija je imala dobar tim, s nekoliko poznatih imena jugoslovenskog fudbala, poput budućih reprezentativaca Braneta Oblaka i Danila Popivode, klupske legende Vilija Ameršeka, odličnog golmana Boruta Škulja, a sve ih je s klupe predvodio Edvard Edo Hočevar (poznat kao prvi Slovenac u dresu reprezentacije SFRJ).

Fudbalere Olimpije i Veleža je 28. septembar 1969. godine dočekalo prohladno vrijeme i oko 6.000 gledalaca na Stadionu pod Bežigradom. Dok je Velež bio u najjačem sastavu, trener domaćih Edo Hočevar nije mogao računati na Danila Popivodu i bivšeg Željovca, rođenog Bilećanina Mahmuta Kapidžića. Uprkos ovom hendikepu, fudbaleri Olimpije su preuzeli incijativu, nekoliko puta opasno zaprijetili Enveru Mariću, prije nego je Velež uzvratio pogotkom. Na 30-ak metara od gola Olimpije fauliran je Duško Bajević, slobodan udarac izveo je kapiten Kemal Šestić, oštro šutirao, iznenadio Boruta Škulja i pogodio lijevi ugao (0:1).

Ovaj pogodak je otupio oštricu napada Ljubljančana, Mostarci su s lakoćom održali vodstvo do odmora. U nastavku je Duško Bajević s dva pogotka u svega 60 sekundi riješio sve dileme. Najprije je u 56. minuti Miroslav Kordić ušao u šesnaesterac, ispred istrčalog Škulja dodao Bajeviću, kojem nije bilo teško da loptu ubaci u praznu mrežu (0:2).

Samo što se krenulo s centra, novi šok za Zelene. Sijevnula je kontra Rođenih i Princ s Neretve, pored uspavane odbrane Olimpije, postiže svoj drugi gol (0:3). U finišu utakmice nova egzibicija Rođenih: Kemal Šestić i Duško Bajević su učestvovali u akciji, koju je zaključio Miroslav Kordić i pogotkom krunuisao svoju odličnu partiju, postavivši konačan rezultat (0:4).

Bila je to prva od četiri gostujuće pobjede Rođenih u dotad najuspješnijoj sezoni Veleža. Jedno vrijeme su Mostarci bili na drugom mjestu, da bi šampionat okončali na trećoj poziciji s 43 boda, samo tri manje od prvaka Crvene Zvezde. Ipak, pulenima Sulejmana Repca to nije osiguralo plasman u Europu jer je Kup velesajamskih gradova (preteča Kupa UEFA) bio rezerviran za klubove iz gradova koji su bili domaćini velikih sajmova. Iako je Olimpija bila znatno slabije plasirana, tek na 12. mjestu s 30 bodova, Zmajčeki su izborili plasman u Evropu, kao finalisti Kupa maršala Tita, jer je Crvena Zvezda osvojila duplu krunu.

Olimpija – Velež 0:4 (0:1)

Ljubljana, 28. septembar 1969. Stadion pod Bežigradom. Gledalaca 6.000. Vrijeme prohladno, teren pogodan za igru. Sudija: Čanak (Beograd).

Strijelci: 0:1 Šestić (16), 0:2 Bajević (56), 0:3 Bajević (57), 0:4 Kordić (85).

OLIMPIJA: Škulj, Rogić, Đorlev, Pejović (Klampfer), Šoškić, Nikolić, Frančeškin, Jukić (Golec), Oblak, Srbu, V.Ameršek. Trener: Edo Hočevar.

VELEŽ: Marić, Alajbegović, I.Prskalo (S.Primorac), Čolić, K.Šestić, Pecelj, Topić, S.Halilhodžić, Bajević, Vladić, Kordić. Trener: Sulejman Rebac