Nakon jedne sezone plesa u elitnom rangu (1966-67), fudbaleri Čelika vratili su se u Prvu ligu 1968. godine, kada je počela zlatna era Crveno-crnih. Čelik je u prvoj polovini ‘70-ih postao stabilan prvoligaš, dvostruki osvajač Srednjoevropskog kupa (1971, 1972), pobjednik Intertoto kupa (1975), u Zenici je otvoren tada najmoderniji stadion u Jugoslaviji (1973), stalno su bile pune tribine na Bilinom Polju…
Početkom juna 1976. godine, Čelik je u finiš sezone (1975-76) ušao s petog mjesta, nakon čega su se nad Bilinim Poljem nadvili tmurni oblaci. Zeničani gube pet posljednjih utakmica, s petog padaju na 13. mjesto tabele, što je bio loš uvod u narednu sezonu. Tokom ljetne pauze Čelik je ostao bez dvojice važnih prvotimaca: Legendarni Rade Radulović, jedan od najzaslužnijih za evropske trofeje, prešao je u Olimpiju, dok je pouzdani half Milojica Tripković otišao na odsluženje vojnog roka.
Loša serija nastavljena je u narednoj sezoni (1976-77), u kojoj se Čelik, nakon dugo vremena, našao u grčevitoj borbi za opstanak. Nakon 13. kola puleni Alojza Renića držali su pretposljednje 17. mjesto s osam bodova, uz samo dvije ostvarene pobjede, četiri remija i sedam poraza. Kuriozitet je da su oba trijumfa zabilježena istim rezultatom (1:0), i to protiv šampiona Partizana i vicešampiona Hajduka! Do kraja jesenje polusezone Čelik je osvojio još četiri boda, ali je ostao na 17. mjestu koje vodi u niži rang.
Tokom zimske pauze upaljen je alarm, sve klupske i gradske strukture mobilisane su u cilju zadržavanja prvoligaškog statusa. Ekspedicija Crveno-crnih otišla je na zimske pripreme na Vlašić, odakle je u januaru 1977. godine došla vijest koja je odjeknula poput bombe. Trener Alojz Renić je – nakon sukoba s bivšim saigračem u vrhu napada Matom Gavranom – podnio ostavku na mjestu šefa stručnog štaba! Šta se desilo? Iako u 33. godini i na zalasku karijere, iskustvo Mate Gavrana bilo je dragocjeno u borbi za opstanak. Nakon što je izrazio želju da se oprosti, s upravom Čelika postigao je dogovor da odigra još jednu polusezonu, nakon čega mu je Predsjedništvo kluba obećalo funkciju ekonoma.
Gavran je naknadno došao na Vlašić, a čim je stigao u hotel Bobovac, ušao je u verbalni sukob s Renićem. Čini se da je povratak Gavrana u tim bio samo povod za nezadovoljstvo Renića, koji je po još nekim događajima smatrao da mu klupska uprava “radi iza leđa”. Legenda Čelika je podnijela ostavku, koju je Izvršni odbor prihvatio 11. januara 1977. i na mjesto šefa stručnog štaba imenovao dotadašnjeg Renićevog pomoćnika – Miladina Radičevića.
Kada je nepuna dva mjeseca kasnije počeo proljetni dio Prvenstva, Čelik je nastavio po starom. U prva tri proljetna kola je Čelik osvojio samo bod, ostao na pretposljednjem mjestu, Zeničanima se čak približavao “fenjeraš” Željezničar. Svjetlo na kraju tunela pojavilo se u 21. kolu, kada je Čelik osvojio važan bod u Splitu protiv Hajduka (1:1). U narednom kolu na Bilinom Polju je pala Rijeka (2:1), ali Čelik ostaje pretposljednji jer je direktni konkurent, kruševački Napredak, bio u odličnoj seriji. Na redu je bila možda ključna utakmica u borbi za opstanak – susret 23. kola protiv Sarajeva na Koševu.
Na današnji dan prije 45 godina Čelik je došao u Sarajevo da uhvati posljednji voz. Poraz bi Zeničanima donio tri boda zaostatka od 16. mjesta koje znači opstanak. Protivnik, ekipa Sarajeva, još je bila ošamućena nakon debakla protiv Željezničara na Grbavici (0:3) sedam dana ranije, u gradskom derbiju o kojem smo pisali prošle nedjelje. Zanimljivo da Čelik dotad nije znao za pobjedu u gostima protiv Sarajeva, makar su Zeničani na Koševu upisali jedan prvenstveni trijumf – 28. augusta 1974. godine protiv Željezničara (1:0).
Bodreni od brojnih navijača koji su stigli iz Zenice, puleni Miladina Radičevića su 10. aprila 1977. otupili oštricu napada Sarajeva, a kako je vrijeme odmicalo sve opasnije ugrožavali golmana Bordo tima Fahrudina Dautbegovića. Takva igra nagrađena je vodećim pogotkom u 37. minutu: Goran Peleš je šutirao s ivice šesnaesterca, lopta je pogodila Želimira Vidovića, prevarila Dautbegovića i završila u mreži (0:1). Šest minuta kasnije novi šok za navijače Sarajeva. Ponovo je u glavnoj ulozi sjajni Goran Peleš, koji s 18 metara lobuje Dautbegovića i postiže lijep pogodak (0:2).
Brojni navijači Čelika još su slavili drugi gol, kada su domaći igrači krenuli s centra i odmah smanjili rezultat. U gužvi pred golom Dušana Alempića najprisebniji je bio Safet Sušić i dao nadu domaćinu (1:2). U drugom poluvremenu je odbrana Čelika zatvorila sve prilaze golu Alempića, fudbaleri Sarajeva bili su nemoćni da stvore šansu za izjednačenje.
Posljednji zvižduk sudije Damira Matovinovića iz Rijeke donio je veliku radost fudbalerima i navijačima Čelika. Ne samo da su Zeničani zadržali priključak u borbi za opstanak, nego su krug davljenika proširili ekipom Sarajeva.
Pobjeda na Koševu dala je krila Zeničanima, koji su do kraja Prvenstva skočili na 13. mjesto s 31 bodom. Osim trijumfa nad Sarajevom, ključne pobjede u borbi za opstanak ostvarene su u samom finišu – u 29. kolu u Ljubljani nad Olimpijom (1:0), u 32. kolu protiv Željezničara (1:0), u 33. kolu protiv Napretka (6:1). Ekipa Sarajeva također je izborila opstanak, osvojivši 16. mjesto s 30 bodova. Nažalost, već naredne sezone (1977-78) je Čelik nakon 10 godina u elitnom rangu jugoslovenskog fudbala ispao iz Prve lige.
Sarajevo – Čelik 1:2
Sarajevo, 10. april 1977. Stadion Koševo. Gledalaca 5.000. Vrijeme oblačno, teren pogodan za igru. Sudija: Damir Matovinović (Rijeka). Pomoćnici: Rauš (Varaždin), Arnold (Rijeka). Strijelci: 0:1 Vidović-autogol (37), 0:2 Peleš (43), 1:2 Sušić (44).
SARAJEVO: Dautbegović, Vidović, B. Bošnjak, Hadžibegić, Lubura, R. Savić, V. Vukadin, Simić, Sušić, N. Merdanović, Repčić. Trener: Vukašin Višnjevac.
ČELIK: Alempić, Zukanović, Talić, Bloudek, Perduv, Gradinčić, Prodanović, Karač, Buza, Peleš, Hafizović. Trener: Miladin Radičević.
