Nedugo nakon Drugog svjetskog rata, fudbalski turnir na Olimpijskim igrama skoro da je uživao ugled Svjetskog prvenstva. Ko još ne pamti najbolju reprezentaciju u historiji jugoslovenskog fudbala (Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec), ekipu koja je na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine rušila sve pred sobom. Ipak, u finalu protiv legendarne mađarske “Lake konjice” (Puskás, Lóránt, Kocsis, Czibor, Grosics, Bozsik…), Plavi su poraženi od tada najbolje svjetske reprezentacije (0:2).
Nakon nekog vremena olimpijski fudbalski turnir je “degradiran” odlukom da na najvećoj svjetskoj sportskoj smotri mogu nastupati samo amateri. To je dalo prednost selekcijama iz istočne Evrope, gdje skoro da nije postojao koncept profesionalizma u sportu. Tako su punih 20-ak godina olimpijsko fudbalsko zlato redom osvajali Mađarska (1964/1968 ), Poljska (1972), DR Njemačka (1976), Čehoslovačka (1980). Međutim, za Olimpijske igre u Los Angelesu 1984. godine FIFA je, bez ikakvih ograničenja, dozvolila nastup fudbalskim profesionalcima iz Azije, Afrike, Sjeverne Amerike, Centralne Amerike i Okeanije. Zeleno svjetlo dobili su i profesionalni fudbaleri iz Evrope i Južne Amerike, ali uz uslov da nisu igrali na prethodnom Svjetskom prvenstvu u Španiji (1982).
Ova odluka pogodovala je fudbalskoj reprezentaciji Jugoslavije, u kojoj je, nakon debakla na Mundijalu u Španiji, izvršena smjena generacije. U timu koji je, pod vodstvom Todora Veselinovića, igrao u kvalifikacijama i završnici Evropskog prvenstva u Francuskoj 1984. godine, od “španaca” su ostali samo Safet Sušić, Zlatko Vujović, Miloš Šestić, Ivan Gudelj, Nenad Stojković i Velimir Zajec. Na scenu su stupile mlađe snage – Baždarević, Baljić, Elzner, Radanović, Katanec, B. Cvetković, Stojković, Deverić – igrači, koji su paralelno igrali kvalifikacije za Euro i Olimpijske igre u Los Angelesu 1984.
Dok je A-rerezentacija uz dosta sreće, nezaboravnim golom Radanovića na Poljudu protiv Bugarske (3:2), izborila plasmana na Euro 1984, olimpijski tim je furiozno prošao kvalifikacije u nimalo laganoj grupi, pored Italije, Nizozemske i Rumunije. Pamti se demoliranje Azzurra na riječkoj Kantridi (5:1), uz sjajnu partiju Mehmeda Baždarevića, a sve dileme oko plasmana u Los Angeles razriješene su gostujućim trijumfom nad Nizozemcima (1:0) golom tada 18-godišnjeg Darka Pančeva.
Pored Jugoslavije, iz UEFA-ine zone kvalifikacija su plasman u Los Angeles izborile i reprezentacije SSSR-a, DR Njemačke, Francuske, uz branioca titule Čehoslovačku. Međutim, zbog istočnoevropskog bojkota Olimpijade – umjesto DDR-a, Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza – na fudbalski turnir pozvane su selekcije SR Njemačke, Norveške i Italije. Olimpijski fudbalski turnir počeo je mjeseca dana nakon Evropskog prvenstva u Francuskoj, na kojem je reprezentacija Jugoslavije doživjela neviđenu blamažu – tri poraza, od Belgije (0:2), Danske (0:5) i Francuske (2:3). Pošto su Ivan Toplak i Ivica Osim, selektori olimpijske reprezentacije, pozvali dosta fudbalera koji su nastupili u Francuskoj, Plavi su s malo očekivanja ispraćeni u Los Angeles.
Nastupi u grupnoj fazi olimpijskog turnira dali su za pravo skepticima. Na startu, 30. jula 1984. godine, Jugosloveni su uz dosta muke pobijedili Kamerun (2:1), nakon što su Jovica Nikolić i Boro Cvetković nadoknadili zaostatak nastao pogotkom legendarnog Rogera Mille. Dva dana kasnije Toplakova i Osimova selekcija patila se i s Kanađanima i tek je gol Jovice Nikolića 15-minuta prije kraja donio pobjedu (1:0). Utakmica protiv Iraka bila je samo formalnost, ali opet nimalo jednostavna: Plavi su poluvrijeme završili s dva gola minusa, no u nastavku su Jovica Nikolić i Stjepan Deverić sa po dva pogotka preokrenuli rezultat (4:2).
Na redu je bila utakmica četvrtfinala protiv SR Njemačke, jakog tima kojeg je vodio Erich Ribbeck, budući osvajač Kupa UEFA s Bayer Leverkusenom (1988), trener Bayerna (1992-1993) i selektor najbolje reprezentacije Panzera (1988-2000). U njemačkoj olimpijskoj selekciji bili su budući svjetski prvaci Andreas Brehme, Guido Buchwald i Frank Mill, zvijezde Bundeslige Uwe Rahn, Rudi Bommer, Dieter Schatzschneider, Bernd Franke, Manfred Bockenfeld… Utakmica Jugoslavija – SR Njemačka izazvala je veliki interes u vrijeme kada se fudbal tek probijao za mjesto pod suncem u SAD-u. Na stadionu Rose Bowl u Pasadeni u predvečerje 6. augusta okupilo se čak 60.000 gledalaca, dok su na prostoru od Triglava do Đevđelije milioni gledalaca pored TV ekrana, zbog vremenske razlike, već ušli u naredni dan.
Utakmica je počela šokantno za jugoslovensku reprezentraciju. Igralo se samo 30-ak sekundi, kada je Nikolić pogriješio, povratno dodavanje je presjekao Mill, uposlio Bommera koji je poslao loptu kroz noge Ivkovića (0:1). U 21. minutu je Mirsad Baljić izborio korner, kojeg je izveo Nenad Gračan, a u kaznenom prostoru Nijemaca najspretniji je bio Boro Cvetković i izjednačio rezultat (1:1). Šest minuta kasnije ponovo radost Plavih, ponovo nakon kornera: Deverić je centrirao, a najviši u skoku bio Radanović i savladao Frankea (2:1). No, samo što se krenulo s centra, puleni Ericha Ribbecka su izjednačili: Uwe Rahn je nadvisio Marka Elznera i glavom postigao pogodak (2:2).
Nakon ravnopravnog prvog poluvremena, niko nije mogao očekivati da će Plavi u nastavku razbiti Panzere. Odmah na početku drugog poluvremena Bernd Wehmeyer je u gol-šansi oborio Deverića, a argentinski sudija Romero je bez razmišljanja pokazao na bijelu tačku. Gračan je Frankea poslao u jednu, loptu u drugu stranu za novo vodstvo Plavih (3:2). U 58. minuti katastrofalna greška Jürgena Groha, lopte se dokopao Deverić, uposlio Cvetkovića, kome nije bilo teško da poveća rezultat (4:2). Ako je bilo nekih dilema oko ishoda, sve je riješila još jedna majstorija Cvetkovića u 70. minuti: Ponovo smušena reakcije njemačke odbrane, a “Lane s Korane” podiže loptu iznad Frankea za svoj treći pogodak i konačan rezultat (5:2).
Bila je to jedna od najvećih pobjeda jugoslovenske reprezentacije nad SR Njemačkom, selekcijom koja je na velikim takmičenjima najčešće bila kobna za Plave. Dva dana kasnije puleni Ivana Toplaka i Ivice Osima su u polufinalu, nakon produžetaka, poraženi od budućeg olimpijskog šampiona Francuske (2:4). Ipak, u susretu za treće mjesto, pred 100.374 gledalaca u Pasadeni, Jugosloveni su nakon preokreta golovima Baljića i Deverića savladali (2:1) vrlo jaku reprezentaciju Italije (F. Baresi, Tanchredi, Galli, Vierchowod, Massaro, Serena…) i osvojili bronzanu medalju.
Jugoslavija – SR Njemačka 5:2 (2:2)
Pasadena, 6. august 1984. Stadion Rose Bowl. Gledalaca 60.000. Vrijeme sparno, teren pogodan za igru. Sudija: Jorge E. Romero (Argentina). Žuti kartoni: Elzner i Stojković (Jugoslavija), Mill (SR Njemačka).
Strijelci: 0:1 Bommer (1), 1:1 Cvetković (21), 2:1 Radanović (27), 2:2 Rahn (29), 3:2 Gračan (47), 4:2 Cvetković (58), 5:2 Cvetković (70).
JUGOSLAVIJA: Ivković, Miljuš, Baljić, Katanec, Elzner, Radanović, Nikolić, Gračan, B. Cvetković, Baždarević (Mrkela), Deverić (D. Stojković). Selektori: Ivan Toplak i Ivica Osim.
SR NJEMAČKA: Franke, Bast, Bockenfeld, Brehme, Buchwald, Groh, Bommer, Wehmeyer, Mill, Rahn, Schreier (Schatzschneider). Selektor: Erich Ribbeck.
