Navijači Željezničara s dosta optimizma su očekivali start prvenstva u sezoni 1985-86, četiri mjeseca nakon što su Plave dva minuta dijelila od plasmana u finale Kupa UEFA. Tragični epilog epske utakmice protiv Videotona na Grbavici psihički je slomio ekipu, koja je u finišu domaćeg prvenstva ostala bez plasmana na evropsku scenu, dok su komšije s Koševa slavile drugu titulu prvaka.

Za narednu sezonu je trener Ivica Osim ponovo sklopio jaku ekipu, iako je Željo tokom ljetne pauze ostao bez dvojice reprezentativaca: Vlado Čapljić je prešao u Partizan, dok je Edin Bahtić postao član grčkog Arisa. Ako se ovome doda odlazak Josipa Čilića u Tursku, te podsjeti da su nešto ranije Grbavicu napustila još dvojica nezamjenljivih prvotimaca sjajne generacije – Nikola Nikić i Milomir Odović – moglo bi se zaključiti da su Plavi bili desetkovani. Međutim, Osim je i dalje mogao računati na udarni kvintet tadašnjih i budućih reprezentativaca – Mehmeda Baždarevića, Harisa Škoru, Mirsada Baljića, Radmila Mihajlovića i Refika Šabanadžovića.

U takvoj atmosferi Plavi su dočekali start Prvenstva Jugoslavije u sezoni 1985-86. Na današnji dan prije 37 godina, u prvom kolu Plavi su gostovali u Novom Sadu, kod Vojvodine, koja je u prethodnoj sezoni jedva izbjegla seobu u niži rang. Zanimljivo da je na kormilu Novosađana bio Vukašin Višnjevac, rođeni Gačanin koji je trenersku karijeru počeo u Sarajevu, potom je s uspjehom tri godine vodio ekipu Veleža.

Kao i uvijek pod vodstvom Ivice Osima, Željo je i tog 11. augusta 1985. godine u Novom Sadu igrao ofanzivno, za gol više, “sitnim vezom” osvajao teren i srca navijača širom Jugoslavije. Već u 9. minuti je Zoran Samardžija centrirao s desne strane, a Radmilo Mihajlović neodbranjivim udarcem savladao Mladena Jovanića (0:1). Pet minuta kasnije ova trojica aktera su ponovo bila u glavnim ulogama: Sada je Mihajlović napravio šansu Samardžiji, uslijedio je slab šut kojeg je golman Vojvodine s lakoćom odbranio.

Umjesto 0:2, stigla je kazna za promašaj: U 26. minuti je Refik Šabanadžović u šesnaestercu odgurnuo Zorana Marića, tih godina najboljeg igrača Vojvodine, a sudija Beriša Šinasi je pokazao na bijelu tačku. Siguran izvođač penala bio je Miroslav Ćurčić (1:1). U finišu prvog poluvremena desila se sporna situacija koja je izazvala burne proteste domaćih igrača i 10-ak hiljada navijača na Gradskom stadionu. Ponovo je Šabanadžović bio neoprezan u šesnaestercu, ovaj put je odgurnuo Ćurčića i Beriša Šinasi je dosudio drugi jedanaesterac za Vojvodinu. Međutim, tada mu je pomoćnik, Husref Muharemagić iz Tuzle, signalizirao da je Ćurčić igrao rukom prije kontakta s Željinim halfom i prištinski sudija je promijenio odluku.

Nastavak je donio rapsodiju u plavom. Odlično izveden slobodan udarac Harisa Škore u 57. minuti bio je najava onoga što će se dešavati u narednih 10-ak minuta. Ponovo je Škoro na sceni četiri minuta kasnije, izbija sam pred Jovanića, u gol-šansi ruši ga Lazar Grubor, pa sudija svira drugi penal na utakmici. Samardžija je precizan s bijele tačke i Željo opet vodi (1:2). Nastavlja se ofanziva Plavih, u 66. minuti je Mirsad Baljić ubacio loptu u šesnaesterac, gdje je, pored zbunjene odbrane Vojvodine, najsnalažljiviji bio Mihajlović i postigao svoj drugi pogodak (1:3). Samo dva minuta kasnije Samardžija odlično izvodi slobodan udarac, no Jovanić je bio siguran. Tačku na sjajnih 12 minuta ekipe Ivice Osima stavio je Zoran Matković, koji je s 25 metara pogodio donji desni ugao nemoćnog Jovanića (1:4).

Sjajna igra Plavih nagrađena je aplauzima objektivne novosadske publike. Odličnu Željinu partiju gledao je i tadašnji selector jugoslovenske reprezentacije Jugoslavije Miloš Milutinović, koji je utakmicu pratio u društvu nekadašnjih asova Vojvodine – Dobrivoja Trivića i Aleksandra Ivoša. Nastavak sezone bio je buran za obje ekipe. Vojvodina je nanizala seriju poraza, uslijedila je smjena trenera Višnjevca, ali ni to nije pomoglo Novosađanima da izbjegnu ispadanje u Drugu ligu.

Još uzbudljivija je bila Željina sezona. Plavi su nakon četvrtog kola bili lider na tabeli, da bi se sve okrenulo nakon poraz na Maksimiru (2:3), u utakmici u kojoj je Dinamo sva tri pogotka postigao iz jedanaesterca.

Uslijedila je serija loših rezultata, Željo je jesen završio na pretposljednjem 17. mjestu, sve do 10-ak kola prije kraja Plavi su bili u opasnoj zoni. Onda se klub s Grbavice podigao poput feniksa, u finišu prvenstva došao na korak do plasmana u Kup UEFA. Nažalost, sve je zasjenio cirkus u posljednjem kolu, u kojem je ulogu imao i Željezničar, kao “sparing-partner” novog šampiona Partizana. Slavko Šajber, predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije je poništio posljednje kolo, brojni klubovi, među njima i Željezničar, kažnjeni su oduzimanjem bodova za narednu sezonu. Na kraju je beogradski Sud udruženog rada sve vratio na početak, pa je ostalo zapisano da je Željo šampionat završio na sedmom mjestu.

Vojvodina – Željezničar 1:4 (1:1)

Novi Sad, 11. august 1985. Gradski stadion. Gledalaca 10.000. Vrijeme sparno, teren pogodan za igru. Sudija: Beriša Šinasi (Priština). Strijelci: 0:1 Mihajlović (9), 1:1 Ćurčić (26), 1:2 Samardžija (61), 1:3 Mihajlović (66), 1:4 Matković (69).

VOJVODINA: M. Jovanić, Tintar (Novaković), Obradović, Đurović, Grubor, Dimitrić, Marić, Ilić, Ćurčić, Čikić (Delicat), Šapurić. Trener: Vukašin Višnjevac.

ŽELJEZNIČAR: Škrba, Berjan, Baljić, Gutović, Komšić, Šabanadžović, Matković, Škoro, Mihajlović, Baždarević, Samardžija. Trener: Ivica Osim.