Titula jesenjeg prvaka u fudbalskom šampionatu Jugoslavije imala je nezvaničan karakter, nije se vodila na listi klupskih uspjeha, ali je odlazak na zimsku pauzu s pozicije lidera predstavljao veliki podstrek za proljetni nastavak sezone. Također, najčešće je sugerisao ko će biti zvanični prvak, pa je skoro čitavu deceniju, od sezona 1958-59 sve do 1966-67, šampion jeseni prvi presijecao ciljnu vrpcu i u na kraju šampionata. Sarajevski vječiti rivali – Sarajevo i Željezničar – osvojili su ukupno šest titula jesenjeg prvaka, po tri svaki klub, ali su u glavni grad BiH stigla samo tri naslova prvaka na kraju šampionata.

Posljednju sedmu titulu jesenjeg prvaka od bh. klubova osvojio je Velež na današnji dan prije 35 godina.

Desilo se to u sezoni 1987-88, kojoj je prethodilo dosta bure u mostarskom klubu. U dramatičnoj i kontraverznoj utakmici posljednjeg kola prethodne sezone (1986-87), Rođeni su poraženi u Tuzli (1:2) i ostali bez tako željene titule prvaka Jugoslavije. Susret u kojem je Sloboda spašavala prvoligaški status odigran je u naelektrisanoj atmosferi, uz dosta incidenata na terenu i tribinama. Gubitak titule teško je pao treneru Dušku Bajeviću, koji je poželio predah od klupe, pa je tokom ljetne pauze došlo do “rokade” legendarnih članova Veležovog BMV-a. Bajević je postao sportski direktor, a funkciju trenera preuzeo je Enver Marić.

Pod vodstvom novog trenera su Mostarci neubjedljivo startovali u novu sezonu, u prva dva kola upisali poraz u Maksimiru od Dinama (0:3) i remi pod Bijelim Brijegom protiv Partizana (1:1), ali kako je vrijeme odmicalo Velež je hvatao ritam i probijao se prema vrhu. Nezaboravna “petarda” Crvenom Zvezdi (5:0), 17. oktobra 1987. godine, vinula je Rođene na drugo mjesto nakon 11. kola. Desilo se to četiri dana uoči prvog susreta 16-tine finala Kupa UEFA protiv Borussije na Westfalenu u Dortmundu (0:2). Nastupi na tri fronta uzimaju danak: Početkom novembra Velež pobjeđuje ekipu Osijeka (2:0) i nakon 13. kola prvi put preuzima lidersku poziciju, ali potom ne uspijeva nadoknaditi zaostatak iz Dortmunda i iznenađujuće gubi prvu utakmicu četvrtfinala Kupa maršala Tita od Prištine u Mostaru (1:2).

Puleni Envera marića sve karte bacaju na prvenstvo, pobjeđuju Sutjesku u Nikšiću (3:2), Hajduk u Mostaru (3:1) i, uprkos još jednom porazu od Prištine (1:3), u posljednje jesenje kolo ulaze s bodom prednosti ispred Dinama. Jesenju titulu trebalo je ovjeriti u susretu protiv Radničkog, 6. decembra 1987. Klub iz Niša, kojeg je vodio osebujni Milan Živadinović (1944-2021), držao je visoko sedmo mjesto, samo tri boda zaostajao za Veležom i nije želio jeftino prodati kožu pod Bijelim Brijegom. Uz to, Enver Marić je imao problema sa sastavom jer je morao pronaći zamjenu za Ismeta Šišića (isključen u Prištini), Vladimira Gudelja (dva žuta kartona) i Milija Hadžiabdića (povreda).

Uprkos oslabljenom sastavu i teškom terenu pod Bijelim Brijegom, Rođeni već u 3. minutu dolaze u vodstvo. Semir Tuce je izveo slobodan udarac, a pred golom Nišlija najbolje se snašao Sead Kajtaz i zatresao mrežu (1:0). Domaći igrači su potom stali, tim s Čaira sve opasnije ugrožava golmana Vukašina Petranovića i sredinom prvog poluvremena Nenad Jakšić postiže izjednačujući pogodak (1:1). U tom trenutku je drugoplasirani Dinamo gubio u Novom Sadu protiv Vojvodine, što je značilo da bi Veležu i remi bio dovoljan za jesenju titulu.

Rođeni su u nastavku krenuli u ofanzivu i još jednom poveli, ponovo u 3. minutu: Ivica Barbarić je bio najviši u šesnaestercu gostiju i savladao golmana Gorana Gavrilovića (2:1). Sve dileme riješio je Anel Karabegić, koji je najljepšu akciju na utakmici završio trećim golom u 62. minutu (3:1). Posljednji zvižduk sudije Goce Popova iz Skoplja označio je početak velikog slavlja, koje se sa stadiona prenijelo na ulice Mostara. Velež je s 23 boda prvi put osvojio jesenju titulu, ono što nije uspjelo čak ni najslavnijoj generaciji trenera Sulejmana Repca u prvoj polovini ‘70-ih.

Zanimljivo da su Vladić, Bajević, Marić, Salem Halilhodžić i drugovi u jesen 1972. godine osvojili dva boda više (25), ali su polusezonu završili na drugom mjestu, iza Crvene Zvezde. Veliki uspjeh bh. fudbala, sedmu jesenju titulu, upotpunilo je drugo mjesto tuzlanske Slobode. Pod vodstvom Đorđa Geruma su Crveno-crni osvojili vicešampionsku titulu jeseni, s dva boda manje od Veleža. Nažalost, i Velež i Sloboda su posustali u proljetnom dijelu: Rođeni ni ovaj put nisu uspjeli osvojiti titulu i morali su se zadovoljiti trećim mjestom, dok je Sloboda završila na petoj poziciji i ostala bez plasmana na evropsku scenu.

Velež – Radnički 3:1 (1:1)

Mostar, 6. decembar 1987. Stadion pod Bijelim brijegom. Vrijeme oblačno, teren težak za igru. Gledalaca 8.000. Sudija: Goce Popov (Skoplje). Strijelci: 1:0 Kajtaz (3), 1:1 Jakšić (23), 2:1 Barbarić (48), 3:1 Karabeg (62).

VELEŽ: Petranović, Jedvaj, Čavar, Kalajdžić, Đurasović, I. Barbarić, Kajtaz (Repak), Tufek, P. Jurić, Karabeg, Tuce (Popović). Trener: Enver Marić.

RADNIČKI (N): Gavrilović, Radosavljević, Vasilijević, Ivanović, Mitrović, Mehinagić (Kuzmanović), Jakšić, Kitanovski, Gajić, Rinčić (Višnjić), Aleksić. Trener: Milan Živadinović.