Trebao je voziti Ferrari, bolid za čijim upravljačem se danas nalazi njegovo kumče Charles Leclerc. Jules Bianchi je preminuo na današnji dan, 17. jula 2015. godine, nakon više od devet mjeseci borbe za život, od posljedica udesa na Velikoj nagradi Japana.
Datum: 17. juli 2015. godine. Mjesto: Univerzitetska klinika u francuskoj Nici. Pacijent kojeg su aparati održavali u životu više od devet mjeseci izgubio je bitku. Sutradan je porodica izdala saopćenje za svjetsku javnost. Preminuo je Jules Bianchi. Šok za svijet Formule 1. Bianchi je bio prva žrtva Formule 1 nakon 21 godine, koliko je prošlo od tragične smrti Ayrtona Senne u Imoli, na VN San Marina 1. maja 1994.
Kažu da im je “rizik uračunat u opis posla” i “glava uvijek u torbi”. Ali, brojne mjere koje je Međunarodna automobilska federacija (FIA) donijela u suradnji sa proizvođačima, timovima, vozačima, te korištenje sofisticiranih i skupih materijala, učinili su od bolida F1 svojevrsne “oklopnjake”, spremne izdržati i teške udese.
Nažalost, ne i najteže udese. Tragedija Julesa Bianchija bila je splet nevjerovatnih nesretnih okolnosti. Velika nagrada Japana 2014. održana je 5. oktobra, pod naizmjeničnim obilnim padavinama uzrokovanim približavanjem tajfuna Phanfone, uz očajnu vidljivost. U 42. krugu je njemački vozač Adrian Sutil izgubio kontrolu na vlažnoj stazi Suzuka i izletio u krivini Dunlop. Trka nije prekinuta, a traktorska dizalica krenula u uklanjanje Sutilovog bolida Sauber-Ferrari.
U narednom krugu, na mjestu Sutilovog incidenta kontrolu nad bolidom gubi i Jules Bianchi, talentovani francuski vozač. Bolid Marussia udara u zadnji dio traktorske dizalice… Udar je bio tako silovit da se traktor djelimično odbio od zemlje zbog čega je Sutilov Sauber, koji je visio u zraku na dizalici, tresnuo o tlo. Udes Bianchija nisu prikazale kamere, ali je kadar očajnog Sutila, koji je u suzama kleknuo na zemlju, ukazivao na tragediju…
Istraga je pokazala da se Bianchi u traktorsku dizalicu zabio silom od 254 g. Prema Andy Melloru, potpredsjedniku FIA-ine komisije za sigurnost, ovo je ekvivalent spuštanju automobila na tlo s visine od 48 metara, bez zone gužvanja. Ljekari su njegovo preživljavanje opisali kao čudo. Prvi mjesec dana je mladi francuski vozač u kritičnom stanju proveo u bolnici u japanskom Yokkaichiju. U novembru 2014. je izvučen iz vještačke kome, počeo je samostalno disati, što je omogućilo transport u Francusku, u Centre Hospitalier Universitaire de Nice. Tamo je Bianchi bio bez svijesti, u kritičnom stanju, ali bliže porodici koja je očekivala čudo. Čudo koje se nije desilo…
Ko je bio Jules Lucien André Bianchi? Rođen je 3. augusta 1989. u Nici, karijeru je počeo u kartingu (2004-2006), potom postao francuski prvak Formule Renault (2007). Ovaj uspjeh otvara mu vrata Formule 3, u koju ga 2008. godine uvodi Nicolas Todt, sin Jeana Todta (bivši šef Ferrarija i predsjednik FIA-e, danas izaslanik Ujedinjenih naroda za sigurnost na cestama). Nicolas Todt postaje menadžer golobradog mladića iz Nice i osigurava mu mjesto u svom timu ART Grand Prix. Iako novajlija, Bianchi bilježi dvije pobjede, osvaja treće mjesto u Europskoj seriji F3 i naslov “debitanta godine”, ali ostaje u sjeni iskusnijeg timskog druga Nica Hülkenberga koji se okitio titulom.
Zato naredne sezone (2009) Bianchi dominira Euro-serijom F3 i sa devet pobjeda osvaja prvenstvo što mu je posljednji naslov u karijeri. Te godine prvi put sjeda u bolid F1, testirajući Ferrari, čak se u jednom trenutku špekuliralo da bi mogao postati “regularni vozač” Scuderije nakon povrede Felipea Masse, no šefovi su odabrali Giancarla Fisichellu.
U Ferrariju su prepoznali talenat mladog Francuza, promoviraju ga u rezervnog/test vozača, uključuju u svoju vozačku akademiju, dok paralelno osvaja dva treća mjesto u šampionatu GP2 serije (2010/2011) i vicešampionsku titulu u Formuli Renault 3.5 (2012). Ferrari ga ustupa Force Indiji gdje Bianchi postaje treći vozač koji nastupa petkom na nezvaničnim treninzima. Karijera mu se našla na prekretnici i činilo se da bi mogao “nestati” poput mnogih talenata iz svijeta brzina kojima se nije “poklopilo” mjesto, vrijeme i finansijsko zaleđe.
Tokom februara 2013. na testovima u Barceloni, Bianchi je protiv već spomenutog Adriana Sutila izgubio “shoot-out” duel za upražnjeno mjesto vozača Force Indije. Pokunjeni Bianchi spremao se za još jednu sezonu “na klupi za rezerve” kada se ukazalo svjetlo u tunelu. Marussia, najslabiji F1 tim, nalazio se u takvim finansijskim problemima da je morala otpustiti solidnog Nijemca Tima Glocka i angažirati dvojicu debitanata koji plaćaju nastup – Britanca Maxa Chiltona i Brazilca Luiza Raziju.
Baš kada je Bianchi “izvisio” u Force Indiji, brazilski sponzori su zakasnili s uplatom prve rate zbog čega je John Booth, šef tima Marussia, raskinuo ugovor sa Razijom i doveo Bianchija. Teško je reći da li je motiv za angažiranje Bianchia bila stvarna vjera u njegove vozačke kvalitete ili približavanje Ferrariju da bi se osigurala niža cijena skupih hibridnih motora koji su postali obavezni od 2014. godine, tek ovaj transfer pokazao se senzacionalno uspješnim.
Marussia se tih godina borila sa HRT-om za izbjegavanje “fenjera”, a kada se španski konkurent povukao iz najbržeg cirkusa dilema nije trebalo biti: Pored najmanjeg budžeta, ostali su jedina ekipa čije bolide pokreću najslabiji Cosworth motori. No, bolid Marussia MR02 u rukama Julesa Bianchija pokrenuo je sa začelja ruski tim F1. Sa nepuna dva dana zimskih testova u novom bolidu Bianchi je u Australiji i Maleziji bio otprilike sekundu brži po krugu od timskog druga Chiltona, sasvim se približio pilotima favoriziranog Williamsa, počeo ugrožavati vozače Scuderije Toro Rosso.
Postalo je jasno kakvog dragulja se dočepala Marussia. Onima koji su poznavali hijerarhiju F1 2013. godine nije trebalo objašnjavati kakav je podvig predstavljalo 15. mjesto Bianchija u Australiji, 13. u Maleziji. Bianchi nije samo impresionirao brzinom nego i “vožnjom bez greške”, kako je njegove nastupe u F1 opisao šef tima John Booth.
Uprkos Bianchiju, Marussia je ostala ubjedljivo najgori bolid i u narednoj sezoni F1 (2014), prvoj u hibridnoj eri. I pored očajnog “materijala”, Bianchi postiže epski uspjeh osvajanjem devetog mjesta i prva dva boda u svom komšiluku, na VN Monaka u Monte Carlu. Podvig zbog kojeg mu je mjesec dana kasnije Ferrari ukazao povjerenje da zamijeni Kimija Räikkönena na testovima nakon VN Velike Britanije u Silverstoneu.
“Već smo odabrali Julesa da zamijeni Räikkönena 2015. godine. Bianchi je bio jedan od nas, član porodice Ferrari, vozač kojeg smo odabrali za budućnost. Gorka sudbina ga oduzela, ostavivši neizbrisiv trag i veliku bol u nama”, napisao je Luca di Montezemolo, počasni predsjednik Ferrarija, u počasti Bianchiju u italijanskom listu Gazzetta dello Sport.
Tragedija u Suzuki je pokvarila ove planove. Jules Bianchi nikad nije sjeo u kokpit Ferrarija u zvaničnom nastupu. Umjesto njega, to je učinio Charles Leclerc, Julesovo kumče, današnji vozač Ferrarija, koji svaku priliku koristi da očuva sjećanje na posljednju žrtvu Formule 1… Počivaj u miru, Jules Bianchi.
