Za sve generacije fudbalera Željezničara pravu moru predstavljalo je gostovanje u Splitu. U vrijeme bivše Jugoslavije Plavi su 33 puta gostovali kod Hajduka, zabilježili samo jednu pobjedu, sedam remija i čak 25 poraza. Ako se ovome doda poraz od Splita (1:2) u sezoni 1957-58, na jedinom gostovanju kod drugog prvoligaša iz grada podno Marjana, postaje jasnije zašto se govorilo da Plavi “podižu bijelu zastavu čim ugledaju more”.

Sezona 1966-67 trebala je donijeti nastavak crne serije. Nakon što se jedva spasio u prethodnom burnom prvenstvu – obilježenom najprije izbacivanjem, pa vraćanjem u Prvu ligu, uz oduzimanje šest bodova zbog “slučaja Planinić” – klub s Grbavice je nastupao s promjenljivim uspjehom, dok su komšije s Koševa jurile ka prvoj tituli. Bez golmana Vasilija Radovića i veziste Lazara Lemića, koji su tokom ljetne pauze prešli u Fenerbahče, Željo je startovao s dva poraza. Uslijedila je serija od šest utakmica bez poraza, uključujući i historijsku prvu pobjedu nad Zvezdom u gostima, pa su puleni Marsela Žigantea nakon 8. kola skočili su na šesto mjesto. No, tada su stigla tri uzastopna poraza, od kojih je naročito bolan bio debakl protiv Partizana (0:3) na Grbavici, i Plavi su se vratili u donji dio tabele.

Na redu je bilo gostovanje sedmoplasiranom Hajduku u 12. kolu, 20. novembra 1966. godine. Serija od tri uzastopna poraza i tradicija, bili su to razlozi zbog kojih je u najavi utakmice iz tabora Željezničara, u Slobodnoj Dalmaciji stajao naslov: “Novi poraz?”. U tekstu su detaljno opisani razlozi pesimizma.
“Već tri nedjelje igrači Željezničara ne znaju za pobjedu u prvenstvenim susretima. Oni ne vjeruju ni da će u novoj rundi, kada gostuju u Splitu, biti bolje sreće. Sve šanse daju se timu Dušana Nenkovića, a želja sarajevskih Plavih jedino je da pred splitskom publikom postignu što časniji rezultat. Željezničar je do sada na igralištu podno Marjana nastupio u prvenstvenim susretima ukupno devet puta. Bilanca je nepovoljna za protivnika ‘Majstora s mora’ – Željo još nije zabilježio pobjedu u Splitu, najveći uspjeh su mu dva remija, dok su sedam utakmica dobili Bijeli”, pisalo je u najavi.

Na današnji dan prije 56 godina je Hajduk dočekao Želju skoro u najjačem sastavu, u kojem je jedino nedostajao povrijeđeni Džemaludin Mušović, pridošlica iz Sarajeva. S druge strane, Marsel Žigante je nakon poraza od Partizana odlučio izvršiti promjenu na golu: Franju Crneca je zamijenio mladi 20-godišnji Stevica Krsmanović.

Početak utakmice na dobro popunjenom starom stadionu Hajduka kraj Plinare odigran je po horror-scenariju za goste iz Sarajeva. Igrao se 6. minut, kada je Dragomir Slišković izveo korner za Hajduk, oštra niska lopta stigla je na nogu Željinog halfa Dušana Jovanovića, popularni “Duje” je reagovao nespretno i pogodio vlastitu mrežu (1:0). Nije se ni stišalo slavlje navijača, a Bijeli su nepuna dva minuta kasnije povećali vodstvo. Zlatomir Obradov je uposlio Mladena Matijanića, koji je čini se bio u ofsajdu. No, pomoćni sudija Katulić iz Zagreba nije podigao zastavicu, a Matijanić je s lakoćom savladao Krsmanovića (2:0).

Dva primljena gola u prvih osam minuta, sve je mirisalo na još jedan debakla Plavih u Splitu, nakon “šestice” (2:6) u prethodnom prvenstvu ili “namještaljke” (0:4) u sezoni 1963-64, zbog koje su oba tima nakratko bila izbačena u Drugu ligu. Tu nije bio kraj mukama gostiju: U 13. minuti je Matijanić promašio stopostotnu šansu, da bi četiri minuta kasnije Krsmanović bravurozno odbranio udarac Ivice Hlevnjaka i ostavio kakvu-takvu nadu Plavima.

Nakon što su se Bijeli “ispucali”, desio se, nije pretjerano reći, jedan od najnevjerovatnijih preokreta u historiji jugoslovenskog fudbala. Počeo je u 26. minuti, kada je Ivica Osim odigrao dupli pas s Branetom Jelušićem, izašao pred Radomira Vukčevića i skoro nonšalantno postigao gol (2:1). Ovaj gol je šokirao domaće igrače. Čim su Bijeli krenuli s centra, izgubili su loptu, koja je iz polovine gostiju upućena na isturenog Jelušića. Željin napadač je pobjegao odbrani Hajduka i tačnim udarce pogodio donji ugao za izjednačenje (2:2). Tačka na ‘i’ fantastičnog preokreta stavljena u 30. minuti. Josip Bukal je primio je loptu ispred šesnaesterca Hajduka, dok su domaći signalizirali ofsajd, proslavljeni Željin bombarder je zatresao mrežu (2:3). Za pet minuta od 2:0 do 2:3!

Na početku drugog poluvremena je Bukal imao šansu da poveća prednost Plavih, bio je “jedan na jedan” s Vukčevićem, koji mu se bacio u noge i zaradio povredu, zbog čega ga je na golu Hajduka zamijenio Lukša Poklepović. Do kraja utakmice domaći su napadali, ali je granitna Željina odbrana otklanjala svaku opasnost. Kada bi zadnjoj liniji Plavih nestalo daha, Ivica Osim je u svom stilu uspijevao “sakriti” loptu protivniku, a novinski izvještači su pored “Švabe” u timu Željezničara izdvojili i Josipa Bukala i Radeta Matića. Posljednji zvižduk beogradskog sudije Ratka Čanka označio je slavlje Plavih zbog prve, pokazaće se i jedine pobjede u Splitu u historiji prvenstava bivše zajedničke države. Desilo se to 2,5 mjeseca nakon što je Željo, po skoro identičnom obrascu, pokorio beogradsku Marakanu: Protiv Zvezde su Plavi gubili 2:0, a onda u 10 minuta golovima Tojagića, Bratića i Bukala preokrenuli za pobjedu 2:3.

Hajduk – Željezničar 2:3

Split, 20. novembar 1966. Stadion Hajduka kraj Plinare. Gledalaca: 10.000. Vrijeme pogodno, teren blatnjav. Sudija: Čanak (Beograd). Strijelci: 1:0 Jovanović-AG (6), 2:0 Matijanić (8), 2:1 Osim (26), 2:2 Jelušić (27), 2:3 Bukal (30).

HAJDUK: Vukčević (Poklepović), Kuci, Ristić, Folić (Nadoveza), Tomić, Žaja, Obradov, Ferić, Hlevnjak, Matijanić, D. Slišković. Trener: Dušan Nenković.

ŽELJEZNIČAR: Krsmanović, Kadrić, Tojagić, Katalinski, D. Jovanović, Matić, Jelušić, Bukal, Osim, F. Mujkić, Bratić. Trener: Marsel Žigante.