Prošle sedmice u Cazinu je održan je 80. izbor sportistkinje i sportiste godine u organizaciji Sportskog saveza Bosne i Hercegovine. Kao što je poznato, za sportstikinju je izabrana Lana Pudar, dok je Nedžad Husić sportista godine. Nagradu ”Ivica Osim”, nakon Edina Džeke i Sergeja Barbareza, dobio je – Mehmed Meša Baždarević. Dakako, organizatori su nastavili držati visokog rejting, a predsjednik Vlatko Glavaš zaslužuje ”palac gore”. Bez dvojbe, Baždarević je zaslužio ovo priznanje, a specifična je i njegova veza sa Osimom, još od rane mladosti. Popularni Meša odrastao je u blizini ”Švabe” u sarajevskom anselju Hrasno, a poslije su zajedno sarađivali u plavom dresu, ali i u reprezentaciji Jugoslavije. Baždarević je jedan od najboljih igrača koje je BiH imala. Dok je igrao u dresu Plavih s Grbavice dva puta je bio izabran za najboljeg igrača jugoslovenskog prvenstva. Bio je kapiten U-21 selekcije Jugoslavije i prvi kapiten novoformirane bh. reprezentacije. Može se pohvaliti da je 1985. godine izabran u UEFA-in dream team, a 1989. je bio najbolji strani igrač francuske lige, te je dobitnik brojnih nagrada. U opširnom razgovoru za Sport Centar nekadašnja ”Željina desetka” govorila je najviše o Ivici Osimu, odrastanju, Grbavici, Plavima iz vremena 80-tih godina, uspjesima i padovima.
Ima neka tajna veza
Na početku je potcrtao kako ”ima neka tajna veza” sa Osimom i da mu ova nagrada puno znači.
”Na početku bih istakao je ovo priznanje za mene nešto posebno. Nosi ime čovjeka sa kojim sam bio vezan skoro cijeli život. Odrastao sam nekih 500 metara od njega, a poslije smo zajedno zavoljeli istu boju, isti klub, isti grad i istu državu. To je neraskidiva veza koja je obilježila moju profesionalnu karijeru. Hvala Sportskom savezu BiH, a posebno Vlatku Glavašu koji su mi vratili osmijeh na lice. Posebno hvala gradu Cazinu i cijeloj Krajini za koju sam vezan i uvijek se rado odazovem njihovim pozivima. Drago mi je da sam vidio Ismaila Barlova, dječaka koji treba biti inspiracija svima”, istakao je nekadašnji selektor BiH.
Nastavio je priču o ”Švabi”.
”Volio se šaliti, a imao je i dobre saradnike. Imali smo sjajnu saradnju u trenucima kada je on meni bio trener. Tražio je od mene i savjete i dozvolio je da ga kritikujem. Mnogi ne znaju da mi je dao nadimak ‘Okac’, ne znam je li zbog mojih krupnih očiju ili zbog toga što je uvijek govorio kako ja sve vidim na terenu. No, za njega sam bio produžena ruka na terenu i vrlo mlad sam postao kapiten. To se pamti, to se ne zaboravlja. A otkriću vam jedan detalj. Osim je često govorio – ‘Kada počneš dobivati priznanja, znaj da ti je kraj blizu”, kroz smijeh potcrtava popularni Meša.
Nakon poraza od Veleža, ”Švabo” je rekao: Nemojte biti tužni, bit će još finala
Prisjetio se nekadašnji veznjak Plavih finala Kupa Maršala Tita iz maja 1981. godine. I tada je tim sa Grbavice vodio čovjek koji će vremenom postati jedan od najboljih jugoslovenskih trenera svih vremena.
”Izgubili smo od Veleža 3:2, a ja sam sa 21 godinu bio jedan od najboljih na terenu. Postigao sam dva gola. No, nismo uspjeli. S druge strane, sjajan je bio Vahid Halilhodžić. S nostalgijom i tugom se danas sjetim te utakmice. Sjećam se da je bila tuga u svlačionici nakon meča. I onad ulazi Osim i kaže – ‘Nemojte biti tužni, bit će još finala. Ovo je tek početak’. Nije bilo baš puno finala nakon toga, ali sam se kasnije kao selektor BiH revanširao Halilhodžiću i finalu Kirin kupa u Japanu 2016. godine”, istakao je naš sagovornik.
Nakon izgubljenog finala Željezničar je narednih sezona pod dirigetskom palicom Ivice Osima igrao sjajno. No, nisu uspjeli dotaći vrh u prvenstvu, a u sezoni 1983/84 bilu su vrlo blizu.
”To ne mogu prežaliti nikako. Ostaje da me zlokobno podsjeća kako smo imali sjajnu generaciju, ali nismo bili prvaci Jugoslavije. Baš te sezone smo kleknuli u finišu prvenstva. Gledajući sa ove distance, mislim da smo imali mladu ekipu, nedostajalo je starijih igrača da u ključnim trenucima reaguju. Možda i klub u to vrijeme nije bio zreo za takav uspjeh”.
Željina generacija za pamćenje i arhetipska slika Ivice Osima kako se hvata za glavu
Neizostavno pitanje bilo je za čuvenu utakmicu polufinala Kupa UEFA 1984. kada je Videoton pogotkom u posljednjim trenucima eliminisao Plave. Te dvije minute, minuta najvećeg uživanja i minuta najveće patnje – proganjat će tu generaciju cijeli život. Stariji navijači još dobro pamte arhetipsku sliku Ivice Osima kako se hvata za glavu.
”Ma uznemiriš me kada me to pitaš. Bili smo bolji i trebali igrati finale sa Realom, a tim iz Madrida nije tada bio kao danas. Vjerujem da smo mogli pobijediti. Nesreća naše generacije jeste što utakmicu uopšte nismo izgubili, nego pobijedili. Tako je jedan od najvećih klupskih uspjeha ostao upamćen kao najveća tragedija. Sjećam se da je tuga parala zrak nakon meča”, kazao je Baždarević.
Sredinom 80-tih godina prošlog vijeka Sarajevo je bilo centar Jugoslavije
Bez dvojbe, fudbal u BiH doživio je potpunu ekspanziju u bivšoj Jugoslaviji sredinom 80-tih godina prošlog vijeka. Tada su Željezničar, Sarajevo i Velež bili u vrhu tabele. Tim sa Koševa osvojio je i naslov prvaka, Plavi sa Grbavice stigli su do polufinala Kupa UEFA, a Rođeni su imali izvanredan sastav koji je konstantno bio u među najboljim klubovima moćne lige bivše Jugoslavije.
”Apsolutno se slažem. Puni stadioni, potezi koji su dizali na noge publiku, spektakularni pogoci. A osim fudbala imali smo Olimpijadu, Nadrealiste, Audiciju, Bosna je u košarci bila državni prvak. Pa onda muzika. Rekao bih da smo tada bili centar Jugoslavije S nostalgijom se sjećam tih vremena”.
Uzori iz mladosti
Spomenuo je Meša i svoje uzore iz mladosti.
”Jedan od njih je Mirza Delibašić – Kindže. Volio sam gledati utakmice Bosne i reprezentacije. Ne mogu da ne spomenem Davorina Popovića, Vahidina Musemića, Josipa Katalinksog, ali i Envera Marića. Golman Veleža je bio čudo, a kasnije sam igrao protiv njega”, istako je bivši bh. selektor.
Spomenuo je i Mundijal u Italiji 1990.
”Svi znaju da nismo igrali Boban i ja. Poznati su i razlozi. Ostaje žal, jer mislim da smo mogli puno više. A sa Osimom sam dugo sarađivao i u državnom timu. Na planetarnom izlogu fudbala Jugoslavija je 1990. godine bila peta. Osim je i tada radio sjajan posao. Onda smo u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo koje je održano 1992. godine bili superiorni u grupi sa Danskom koja je kasnije osvojila Euro. Za mene to nije bilo iznenađenje jer smo mi igrali protiv njih i vidio sam da su sjajan ekipa. Ipak, mi smo trebali poslije Mundijala u Italiji da napravimo sjajne rezultate. Sve je išlo u tom smjeru”.
Na kraju smo ga pitali ko su za njega najbolji treneri sa ovih prostora.
”Za mene će uvijek broj jedan biti Ivica Osim. Ali tu su još Ćiro Blažević, Vujadin Boškov, Tomislav Ivić, Ljupko Petrović, Ante Mladinić, Fuad Muzurović, Džemaludin Mušović…, ali i plejada bh. trenera i bojim se da ću nekoga zaboraviti. Neka se niko ne naljuti”, zaključio je Baždarević
