Sva radost i brutalnost fudbala stala je u jednu noć. Cijela sezona je stala. Za oba kluba, Velež i Sarajevo.

Teško bi bilo povjervati na početku sezone da nijedna od ove dvije ekipe neće kroz plasman u prvenstvu osigurati izlazak na međunarodnu scenu, ali upravo se to desilo. Zato je sinoćnje finale Kupa Bosne i Hercegovine u Zenici imalo težinu planine.

Bitka za pehar, ali i izlazak u Evropu. Spas ili propast. S jednim pravim potezom, recimo golom, konačni pobjednik može pretvoriti bundeve u kočije, odnosno vlastitu sezonu u bajku. Poraženi, pak, nastavlja padati u ambis kojem se, poput najgoreg košmara, ne nazire kraj.

Sama utakmica nije ponudila naročit kvalitet, to je obično tako kada je ulog (pre)visok. Velež je ušao u meč kao tim naoružan puno boljom atmosferom u svlačionici, Rođeni su značajno podigli formu u završnici prvenstva, dok je Sarajevo prolazilo kroz turbulencije tokom kojih je došlo i do trenerske smjene.

Međutim, bordo tim se ponašao kao apsolutni favorit u prvom poluvremenu. Možda zbog toga što je metodični Veležov strateg Feđa Dudić ovog puta morao pipati u mraku kako bi pogodio taktiku Dženana Uščuplića. Da je Aleksandar Vasoski ostao šef stručnog štaba, trener mostarskog tima bi imao mnogo lakši zadatak.

Dodatni kamen oko vrata bio je ambijent na Bilinom polju, koji je očito suviše impresionirao Veležove igrače. Bili su neprepoznatljivi. Jedno je nastupiti protiv AEK-a u ulozi autsajdera, sasvim drugo suočiti se s ogromnim očekivanjima vjerne navijačke armije na popunjenim tribinama Bilinog polja (osim Juga, što je posebna priča o novoj lakrdiji u režiji NSBiH).

Sarajevo je, dakle, ipak imalo bolje karte u rukama na početku partije. Bordo fudbaleri su se bolje nosili s pritiskom i pritom imali dobru informaciju o tome kako će protivnik igrati, za razliku od suprotne strane. Od samog početka su stjerali rivala u kut i tukli. Ali konačni udarac nisu uspjevali zadati.

Gol je visio u zraku, nevjerovatno šta su sve uspjeli promašiti Kapić, Hebibović, Mujakić i Suljić. Falilo je samopouzdanja, loša sezona je došla na naplatu. Onda je sunce zašlo iza zeničkih brda i igrači Sarajeva u drugom poluvremenu kao da su ostali bez solarne energije koja ih je činila puno moćnijima u odnosu na Mostarce.

Predah na poluvremenu tako je godio Rođenima. Smirili su vrela srca, istjerali paniku i konfuziju iz vlastitih nogu, a Dudić je dobio priliku da udahne svježi noćni zrak i jasno vidi sve figure ispred sebe. Velež je zatim preuzeo inicijativu.

Ali golova i dalje nije bilo. Predstava je uronila u monotoniju i postajalo je jasno da će odluka biti donesena nakon izvođenja jedanaesteraca.

Dudić je dodao začin i uveo Bogdanovića, heroja one atinske večeri, umjesto Jovičića. Pošteno ga je mostarski “Ferguson” (kako glasi njegov nadimak među Rođenima) zabiberio Sarajevu, jer upravo je stasiti Trebinjac odbranio dva penala i popločao put svom klubu do najvećeg uspjeha u posljednje tri decenije.

S druge strane, nazivati tragičarima bordo tima Varešanovića i Oremuša, čiji su udarci s bijele tačke odbranjeni, potpuno bi bilo pogrešno. Hrabar je svako ko je u toj večeri, između spašavanja i propasti sezone, preuzeo odgovornost.

Velež je tako proteklih godinu dana pretvorio u bajku. Prizori sreće navijača Rođenih, koji su na Bilinom polju još dobili i bonus u mogućnosti da poruče predsjedniku NSBiH Vici Zeljkoviću šta misle o njemu, najveća su nagrada rukovodstvu mostarskog kluba.

Kratak je zaista put od raja do pakla i nazad. Od blještavila u Evropi do skromnih rezultata u Premijer ligi BiH zbog kojih je Feđa Dudić krajem oktobra nudio ostavku kao da je svega nekoliko koraka razdaljine. Na toj tankoj žici hodali su čelnici Veleža, stručni štab i igrači, da bi na koncu ipak stigli do obećane zemlje.

Možda to ljudi koji donose odluke u FK Sarajevo, na čelu s ambicioznim investitorom, neće odmah shvatiti, ali upravo je Velež primjer na koji se trebaju ugledati. Konačna poruka koju je sudbina odapela s Bilinog polja.

Mostarci dobro odvagaju svaki trošak i nemaju glomaznu administraciju, ali u njihovom kolektivu se tačno zna ko šta i kako radi. Ne vuku se ishitreni potezi. To je, zaključimo, dobra terapija za Sarajevo, ali i još neke klubove u Bosni i Hercegovini.