Dobro se sjećam da je to bila 1973. godina, kada je za moj sto u tada veoma popularnoj, prepunoj kafani imena Jelića bašta, upitao da sjede markantan i uredan, prilično vremešan čovjek. Znam da je bio srpske nacionalnosti, ali mu ime nisam zapamtio, a predstavio se kao tek penzionisani bivši načelnik stanice milicije, Logavina, koja se nalazila stotonjak metara dalje. U razgovoru, koji je uslijedio par minuta kasnije, reče da je za službovanja upoznao veliki broj ljudi, ali da jednog velikog čovjeka, gospodina, nikada neće zaboraviti.
Njegova nesvakodnevna humanost i plemenitost ga je fascinirala i oduševila u mnogo navrata. Prvi susret sa njim je obilježio početak načelnikovog službovanja. Zbog veoma mnogo obaveza, zadržao se u svojoj kancelariji do kasnih večernjih sati kada je začuo veliku buku i galamu.
U tom vremenu su svi oni građani koje bi milicija prilikom kontrole, takozvane racije, zatekla u noćnim satima na ulici ili ugostiteljskim objektima bez ličnih dokumenata, bivali kombi autom, zvanim “Marica”, prevoženi u stanicu milicije i zadržavani u pritvoru do sutrašnjeg dana. Bio je to šarolik skup ljudi i žena koji su uglavnom pripadali nižem sloju društva. Jedini način da budu te noći oslobođeni bio je da neko za njih plati takozvanu kauciju i tako refundira zatvorsku, odnosno novčanu kaznu koju bi im sutra izrekao sudija za prekršaje.
Iznenađenom novopečenom načelniku koji je zbog lupe, cike i vriske istrčao u hodnik, prvi milicioner koga je sreo reče da je sve u redu i objasni da pritvorenici uvijek tako reaguju kada u stanicu dođe Asim Ferhatović, zvani Hase, bivši fudbaler, a sada ugostitelj, vlasnik najposjećenije ćevabdžinice na Baščaršiji! On bi, odmah po ulasku, pitao dežurnog milicionera za broj pritvorenih te večeri, a zatim bez i jedne riječi platio cjelokupan iznos kaucije za sve njih. Nije to bio zanemariva suma novca. Galama koja je bila razlog da novopečeni načelnik istrči iz svoje kancelarije, bila je posljedica radosti pritvorenika koji bi, čuvši Hasetov glas, znali da će uskoro biti oslobođeni i pušteni.
Mimo svake logike, Hasetova ćevadžinica koja je dobila ime po broju kojeg je on svojevremeno nosio na svom dresu, Devetka, imala je najviše gostiju tokom dana na čitavoj Baščaršiji. Mada zavučena u uskom i slijepom sokaku, pritješnjena gelenderima i tramvajskom prugom, zaklonjena od pogleda, ona je uvijek bila puna gostiju. Govorilo se da onaj ko nije jeo ćevape kod Ferhatovića, nije ni bio u Sarajevu. Njegova harizma privlačila je kao magnet jednako Sarajlije kao i turiste iz tadašnje Jugoslavije pa i čitavog svijeta, tako da čekanje u redu na slobodnu stolicu pred Devetkom nije bilo ništa neobično. Organizovane turističke posjete su bile svakodnevnica u objektu čija je desna Hasetova ruka bio šef Ivica, čovjek u koga je on imao bezgranično povjerenje.
Asim Ferhatović je bio pasionirani zaljubljenik igranja šaha i tavle. Ako bi neka situacija zahtijevala, Ivica bi ga lahko pronašao na dva, tri mjesta za koje je znao da bi tu njegov gazda mogao biti.
Jedne prilike dok je Hase sa obaveznom cigarom priljepljenom na donjoj usni, koja je pored šešira na ulici, upotpunjavala njegov imidž, igrao partiju šaha, nenametljivo mu je prišao Ivica i šapnuo da ga neka žena uporno, već nekoliko dana, traži. Rekla mu je da je udovica i da udaje kćerku, ali nema para da kupi ono što je potrebno za njen, u tom vremenu izuzetno bitan, miraz pa hoće da ga upita za pozajmicu. Ne skidajući pogled sa šahovske ploče, Asim mu reče da je dovede.
Unezgođena žena lomeći prste, suznih očiju jedva promuca da će podići kredit i vratiti mu novac što prije, ali su joj sada prijeko potrebne tadašnje dvije hiljade dinara. On izvadi novčanik, dade joj iznos novca koji je tražila i tiho, da je samo ona mogla čuti, reče da mu ništa nije dužna vraćati. Dodajući još jednu novčanicu od hiljadu dinara kaza da je to njegov vjenčani poklon njenoj kćerki. Niko od mnogobrojnih kibicera okupljenih oko stola za kojim se igrala ta partija šaha, nije mogao zadržati suze dok je Ivica izvodio iz prostorije ženu koja je ridala od plača i jecajući blagosiljala Haseta i njegovu plemenitost.
Nije nikakva tajna da su na baščaršijski taksi štand, mnogi izlazili kupujući kola novcem posuđenim od Haseta. Tako su, skoro preko noći, momci za koje bi se u narodu reklo da su bili bez halata i zanata, ostavljali iza sebe diskutabilnu prošlost i postajali odgovorni i pošteni radnici. Rijetko koji od njih je vratio cjelokupan posuđeni iznos jer bi im Asim vremenom velikodušno znao halaliti dug, a dešavalo se i da pojedinci zaborave na svoju obavezu.
Interesantno je da nikada nije dozvolio da ga ti isti taksisti besplatno voze. Primoravao ih je doslovno da naplate svoju uslugu. A, bio im je stalna mušterija. Jer njegovo osnovno prevozno sredstvo bio je obavezno, taksi! U znak zahvalnosti Asimu Ferhatoviću, na polaznoj tačci baščarsijskog taksi stajališta, izgrađena je spomen, hajr česma sa njegovim imenom. Tako nešto nije mogao zaslužiti baš svako, pogotovo u najstarijem dijelu šeher Sarajeva!
Govoriti o Asimu Ferhatoviću kao fudbaleru i njegovim majstorijama na zelenom terenu je suvišno. Isto tako, napominjati koliko je on volio klub za koji je igrao i šta je sve za njega činio, nema potrebe. Ali, o Hasetu kao insanu se treba i mora pričati. Pogotovo u ovom vremenu kada je tendencija ljude što više udaljiti jedne od drugih i tako spriječiti postojanje empatije koja sama po sebi podrazumijeva dobročinstvo.
Poslije vjerovanja u Jednog Boga, drugo obaveza u islamu je činjenje dobrih djela. Asim Ferhatović – Hase je to sigurno znao. On je bio nesebičan, on je bio čovjek koji je uživao da pomaže druge, što bi danas rekli, altruista. Allah rahmetile mu!
