Jedna od nezaobilaznih pošasti fudbalskog života bivše Jugoslavije i država nasljednica bila je i ostala skoro stalno prisutna sumnja u regularnost takmičenja. Mnogo se govorilo i govori o namještaljkama, ali izuzev u rijetkim situacijama nema nikakvih dokaza, pa sve završava po onoj narodnoj “tresla se gora, rodio se miš”. Vjerovatno najbizarnija situacija, najočitija namještaljka, bez ikakvih dokaza, čak bez krivice jednog tima desila se u posljednjem kolu Prve lige u sezoni 1987-88.
Uoči 34. kola, 12. juna 1988. godine, u borbi za titulu bila su tri kluba (Crvena Zvezda, Velež i Partizan), dok je trećina lige bila ugrožena opasnošću od seobe u niži rang – Željezničar, Hajduk, Osijek, Sutjeska, Čelik i Priština. Velež je u posljednjem kolu porazom u Nišu (2:3) izgubio sve šanse za titulu, baš kao što su Hajduk, Željezničar i Osijek na domaćem terenu uspjeli izboriti opstanak. Ostalo je da Crvena Zvezda i Partizan odluče kome će pripasti naslov, odnosno da se između Sutjeske, Čelika i Prištine podijele dvije drugoligaške vize.
Pitanje prvaka i ekipa koje će ispasti rješavale su dvije utakmice: Sutjeska – Crvena Zvezda i Priština – Čelik. Zvezda je imala dva boda više od Partizana, koji je u posljednjem kolu dočekao ekipu Budućnosti. Da ne zavise od Partizana, Crveno-bijelima je za titulu trebao barem bod u Nikšiću, čak im je bio dovoljan i minimalan poraz ukoliko Crno-bijeli ne zabilježe pobjedu s više od tri gola razlike. U donjem dijelu tabele je Sutjeska imala 28 bodova, Čelik i Priština po 27. Nikšićani su bili gospodari svoje sudbine, pobjedom nad Zvezdom imali su siguran opstanak. Priština je bila u najtežoj situaciji, jer je trebala pobjedu nad Čelikom i poraz Sutjeske od Zvezde.
Pozicija u kojoj se našao Čelik bila je jednostavna: Zeničani su u posljednjem kolu u Prištini trebali osvojiti bod više nego Sutjeska protiv Zvezde, da bi zbog bolje gol-razlike izborili opstanak. Međutim, malo ko je od navijača Crveno-crnih gajio nadu u spas. U turbulentnoj sezoni, u koju je Čelik ušao desetkovan, Bilino Polje su napustili ponajbolji igrači Enes Bešić (prešao u C. Zvezdu i otišao na odsluženje vojnog roka), Tonči Gabrić (Hajduk), Dušan Vlaisavljević (Hajduk), Vojislav Vukčević (prekid karijere), Emir Grcić (Spartak), Jasmin Dervišević (Proleter), Enes Jušić (Jedinstvo Bihać).
Na početku su stigla samo dva pojačanja – Emir Džinović iz niškog Radničkog i Mirza Golubica iz Trepče – da bi tokom proljetne sezone funkciju trenera preuzeo Josip Skoblar. Legendarni napadač, “Zlatna kopačka Evrope 1971. godine”, malo je stabilizovao ekipu, ali tek toliko da Čelik u posljednjem kolu ima neke šanse za opstanak. Kao uvod u nezabilježeni cirkus u posljednjem kolu, pojavile su tvrdnje “dobro obaviještenih” da će Sutjeska i Zvezda odigrati “dogovoreni” remi, preciznije, prilagođavati se uz osluškivanje rezultata s utakmica Partizan – Budućnost i Priština – Čelik.
Ni u Prištini nisu sjedili skrštenih ruku. Pola sata prije utakmice su pokidane telefonske veze na Gradskom stadionu, pa je Milan Anđić, reporter Radio Beograda, utakmicu uglavnom prenosio u “vjetar”. Uz to, meč Prištine i Čelika počeo je s nekoliko minuta zakašnjenja, očito s željom da se završi nakon duela u Nikšiću. Jureći pobjedu od četiri gola razlike, Partizan je opsjedao gol Budućnosti, vodio 2:0, pritom iščekujući poraz Zvezde u Nikšiću. I Priština je golovima Sahitija i Lapaštice vodila 2:0 protiv Čelika, ali su Kosovari imali drugačiju želju za ishodom u Nikšiću – iščekivali su pobjedu Zvezde. U cijeloj toj “gunguli”, najmirniji su bili fudbaleri Čelika – ubjedljivo su gubili i činilo se da odbrojavaju posljednje minute u elitnom rangu.
Prema najavama, u Nikšiću su akteri pažljivo pratili rezultat iz Beograda i Prištine. Sutjeska je vodila 1:0 i 2:1, no mnogima na stadionu kraj Bistrice bilo je jasno da će susret biti okončan remijem, koji, tako se mislilo, odgovara objema ekipama. Zaista, u 90. minutu, odbrana Sutjeske ostavlja samog napadača Zvezde Vladana Lukića, koji postiže gol za 2:2 i Zvezdinu titulu. Remi odgovara i Sutjesci jer Priština vodi 2:0 protiv Čelika… Kada je zvanični spiker na stadionu u Prištini saopštio da je susret u Nikšiću završen 2:2, bilo je jasno da domaćin ispada bez obzira na trijumf protiv Čelika. Ali, Čelik se još mogao spasiti pobjedom, a zbog kasnijeg početka utakmice ostalo je dovoljno vremena za “preokret”…
Tada kreće cirkus. Mirza Golubica u 88. minutu postiže efektan pogodak i smanjuje prednost Prištine (2:1), nakon čega cijeli stadion počinje navijati za Čelik i od igrača Prištine tražiti da prepuste pobjedu Zeničanima. U naredna dva minuta dešava se “sklanjalica” neviđena u historiji jugoslovenskog fudbala. Ivan Fileš matira Šukri Pačaradu, koji je izveo paradu nakon što je lopta zatresla mrežu (2:2), a u narednom napadu igrači Prištine bježe od Milorada Ratkovića koji postiže pobjedonosni gol (2:3). Ni krivi, ni dužni, fudbaleri Čelika bilježe pobjedu i opstanak.
Kada su navijači i igrači Sutjeske čuli rezultat iz Prištine, bili su šokirani. Ne samo oni. “Radni ljudi su revoltirani”, stajalo je u saopćenju Opštinske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Nikšića, uz zahtjev da Sutjeska istupi iz svih takmičenja ako ne bude poništena utakmica u Prištini. Sait Keljmendi, kapiten Prištine, pravdao se da su njegovim saigračima “otkazali i mišići i mozak” nakon što su čuli rezultat iz Nikšića. U Zenici su burni proslavili opstanak, pa je Milomir Trkulja, predsjednik Čelika, skepticima odgovorio da je “u sportu sve moguće” te da je prištinska publika pozdravila Crveno-crne “gromoglasnim skandiranjem Čelik, Čelik”…
Naravno, Sutjeska je uložila žalbu, ali osim TV snimka dva komična gola Čelika nije postojao nikakav materijalni dokaz o namještaljci. Čak i da se prihvatio argument o nesportskom ponašanju fudbalera Prištine, njihovi protivnici, igrači Čelika, nisu učinili ništa loše osim što su uzeli ponuđeni poklon. Uprkos tome, Fudbalski savez Jugoslavije je nakon dva mjeseca sastančenja donio potpuno kontradiktornu odluku: utakmica u Prištini je registrovana postignutim rezultatom, fudbaleri Prištine su kažnjeni oduzimanjem šest bodova u narednom prvenstvu i, kao vrhunac nelogičnosti, “minus 6” je odrezano i, ni krivim ni dužnim, Zeničanima. Upravo su ovi oduzeti bodovi uništili svaku nadu Čeliku u narednom prvenstvu.
Priština – Čelik 2:3 (1:0)
Priština, 12. juni. Gradski stadion. Gledalaca 10.000. Vrijeme oblačno i sparno, teren pogodan za igru. Sudija: Salem Prolić (Sarajevo).
Strijelci: 1:0 Sahiti (33), 2:0 Lapaštica (78), 2:1 Golubica (88), 2:2 Fileš (89), 2:3 Ratković (90).
PRIŠTINA: Pačarada, Lapaštica, Sadriju (Rahmani), Keljmendi, Dž. Murići, Pupovac, Sahiti, Nedžipi (Ćirković), Lepinjica, Duraku, Šalja. Trener: Josip Duvančić.
ČELIK: Radović, Miod. Đurđević, V. Aleksić, Štrbac (Džinović), Milidrag, Kuhinja (Kopić), Vešović, Ratković, Nestorović, Fileš, Golubica. Trener: Josip Skoblar.
