Svi oni što nemaju starijeg brata maštaju o njemu. Kontaš bit će ti uzor, radit će ti zadaću i branit te od klipana što te zadirkuju na ulici. Nekad, ipak, stvarnost bude malo manje romantična.
Sve što zapali, polomi, sruši u kući svali na tebe, moraš mu ići po cigare kad krene u srednju i sve što imaš od odjeće je ono što je njemu omanjalo. Tako je bar bilo poslije rata. I to mi je bilo najgore od svega.
K’o mali sam nešto volio žutu boju. Valjda gdje je rijetka u prirodi pa tebi k’o djetetu privuče posebnu pažnju. Nema je do proljeća i prvih maslačaka. Sjećam se, svaki put kad bi prošli pored Holiday Inna, stari bi morao jugu parkirat sa strane da ja izađem i i onako dječački se divim tom žutilu od betona i čelika.
Tih godina se malo teže živjelo, koliko god se starci borili da nas dvojica to ne osjetimo. U ormaru što smo dijelili sve je bilo sivo i crno, nekako smo se krpili s odjećom. Al’ svaki put kad bi brat otvorio svoj dio, obasjalo bi me svjetlo kao da otvara kovčeg s blagom. Izvor tog blještavila bio je žuti dres.
Burazer ga je dobio u jednom paketu iz Njemačke u kojem je bila neka fasunga… i onaj Prince keks. Bio je nov, sa grbom na kojem je bio brod i čudni zmaj, a ispod je písalo Hansa Rostock. Na poleđini broj 14 i ime koje me mučilo prilikom izgovaranja jer nisam znao reći R. Nisam ga još čuo do tada, niko se ni u školi nije slično prezivao.
Jednom dok je buraz bio u školi odlučio sam otvoriti pregradu gdje je stajala njegova odjeća. To mi je on, naravno, zabranio, a i starci su ovjerili zabranu zbog mira u kući. Počeo ga je pucati pubertet, pa ga je mala sitnica znala pretvoriti u nagaznu minu. Al’ omiljena igra svakog djeteta je raditi suprotno od onoga što im se kaže.
Bio je taj mali komad dana kad je on školi, starci na poslu, a nanu starački bioritam bacao u carstvo snova. Bili su to moji trenuci kad sam kao pepeljuga vadio dres i navlačio ga na svoje mršavo tijelo. Objektivno, bio je to komad tkanine koji mi je dosezao do koljena i u koji su sa mnom mogla stati i moja dva jarana. Al’ subjektivno, dječački, bilo je to moje odijelo superheroja.
Bila je to moja kočija, moj bal, moj san kako zabijam na školskom glavom i derem se: Barbareeeeeez! Nanin kašalj nagovještavao je kraj mojih maštarija. Tad sam znao da ga moram skinuti, savršeno složiti i ukloniti najmanji dokaz da sam ga oblačio. Vremenom sam postao vješt u tome.
Godine su prolazile, buraza su sve više počele zanimati cure i cigare, a sve manje lopta. Ja sam rastao i postajao neosjetljiv na žutu boju, a dres je završio negdje na tavanu. Ali, svog uzora nisam prestajao pratiti. Mrzio sam Batistutu jer je nam je na njegovom debiju dao tri gola. Mrzio sam Edgara Davidsa jer mu se unosio u lice i Ebbea Sanda jer je s njim morao podijeliti titulu najboljeg strijelca Bundeslige.
Bio je moja idealna verzija starijeg brata koji će se uvijek zauzeti za tebe. K’o onda na Marakani. Bio je neko kome se diviš zbog karaktera, ko je tu kad zagusti, ko će preplivati more da te ne iznevjeri. Kad čujem riječ kapiten ja vidim samo njega. Kad čujem riječ junak…opet on.
Danas buraz zna da sam mu krao dres i samo se nasmješi. Njegov mali ima dresove Neymara i Rashforda, al‘ kaže dosadili mu, ne sviđaju mu se boje. Ja više ne mrzim Batistutu, Davidsa i Sanda. Volim život iako nekad zna pretjerat sa sivilom koje šalje. Al‘ baš tad je lijepo imati u kovčegu sjećanja nešto što će ti razgaliti dušu.
Ja imam bratov žuti dres sa brojem 14 i imenom mog superheroja na poleđini.
(Eldin ČALIJA – Korner, fudbalski magazin)
