Ljiljana Slišković svestrana je i uspješna sportistkinja u kategoriji osoba sa invaliditetom.
Četrdesetdvogodišnja Žepčanka ostala je trajno vezana za invalidska kolica nakon što je sa 19 godina povrijeđena u saobraćajnoj nesreći.
Teška nesreća nije je spriječila da aktivno trenira nekoliko sportova – ronjenje, streljaštvo, atletiku i sportski ribolov. Ujedno obavlja i niz dužnosti u Udruženju paraplegičara i oboljelih od dječje paralize, delegatkinja je u Skupštini Saveza paraplegičara i oboljelih od dječje paralize.
“Moja velika ljubav je ronjenje. Bavim se ronjenjem sa opremom i bez opreme, tj ronjenjem na dah. U ovoj disciplini prije četiri godine bila sam evropska prvakinja s vremenom dvije minute i 40 sekundi. Zahvaljujući ovom uspjehu u 2019. godini proglašena sam za najbolju sportistkinju BiH u neolimpijskim sportovima. Pobjednica sam više međunarodnih takmičanja u ronjenju na dah u Sloveniji i Srbiji, a bila sam i učesnica takmičenja u Rusiji. Pored toga, druga sam žena invalid na svijetu koja ronila ispod leda, a to sam ostvarila na jezeru Kočevje u Sloveniji”, kazala je Slišković u razgovoru za Fenu.
Uz ronjenje aktivno se bavi streljaštvom, kao članica Streljačkog kluba osoba s invaliditetom Maglaj, a prošle godine se uključila u sportski ribolov, kada je učestvovala na takmičenju Federalne lige osoba s invaliditetom, kao jedina žena u invalidskim kolicima, koja se okušala u tom sportu.
Također je uspješna i u atletici u kojoj je na međunarodim takmičenjima osvajala prva mjesta u disciplinama bacanja kugle, koplja i diska. Narednog mjeseca očekuje je nastup na Međunarodnom atletskom takmičenju u Zenici, na kojem se nada da će ponovo osvojiti odličja u sve tri discipline.
Ljiljina velika želja je da nastupi na Paraolimpijskim igrama na kojim ronjenje još uvijek nije uvršteno u program, ali po njenima riječima zadnjih par godina se radi na tome.
Navodi da skupocjenu opremu za ronjenje nabavlja vlastitim sredstavima, jer je općenito malo razumijevanja za osobe sa invaliditetom.
“Sama se nekako snalazim. Teško je, pogotovo za sportove koji nisu atraktivni. Ronjenje nije paraolimpijski sport. Jako je zahtjevno, teško je za zdravu osobu, a ne za osobu s invaliditetom. Nije to samo ulazak u vodu i biti pod vodom. Svako svoje takmičenje i trening ne mogu da obavljam u svojoj državi, nakada vozim i po hiljadu kilometara. Malo je razumijevanje ronilačkih klubova, koji postoje u BiH, da pokažu interes da bi radili sa nama, osobama s invaliditetom. Na svaki svoj trening ili edukaciju, moram putovati u Sloveniju ili Srbiju”, kazala je Slišković.
Želja joj je da ljude motivira “da jednostavno vide da i osobe sa invaliditetom imaju želju i potrebu”.
“Nama ne treba puno, samo želja da neko sa nama radi. Žao mi je što imam dosta prijatelja koji imaju želju za ronjenjem, međutim jako je teško da bi se mogli finansirati za odlazak u neke druge države, na obuku, na probni zaron. Ronjenje ima veoma veliko značenje posebeno za nas osobe u kolicima, jer voda nam je bestežinsko stanje. Ronjenje je i rahabilitacija, ne samo sport ili rekreacija”, kazala je Slišković.
Također, velika joj je želja da se i u BiH obilježi mađunarodni Dan bez kolica, kao što je to u zemljama regiona.
“Moji prijatelji u Slovenije su izrazili veliku želju i volju, da pomognu da taj dan organiziramo i u BiH, da ga ljudi sa invaliditetom, bar taj jedan dan provedu bez kolica, da i ostala populacija vidi da smo mi jednostavno vrijedni svake pažnje, da smo veliki borci i da za nas nema prepreka”, zaključila je Slišković na kraju razgovora za Fenu.
