U novoj epizodi “Denis Podcasta”, koju uređuje i vodi saradnik našeg portala Denis Draganović, gostovao je proslavljeni fudbaler i jedini selektor naše domovine koji je Bosnu i Hercegovinu odveo na jedno veliko takmičenje – Safet Sušić.
Brojne legende fudbala, kada spomenu Safeta Sušića, kažu da je to najbolji fudbaler kojeg su gledali i da im je bila čast gledati ga, igrati i trenirati s igračem kakav je on bio.
U uvodu emisije govorio je o SHNL ligi, nakon čega se osvrnuo na početke fudbalskog odrastanja u Zavidovićima:
“Rođen sam u jednom malom mjestu u kojem nije bilo ništa drugo osim da se izađe vani i igra fudbal sa rajom. Svi su igrali fudbal. Imali smo samo jednu kino-dvoranu, pa bi ponekad došao neki film i igrao po 15-20 dana. Fudbal je bio jedina zanimacija. Imali smo i veoma jaku rukometnu ekipu – Krivaju Zavidovići – jednu od najboljih u bivšoj Jugoslaviji. Bio je to sport izuzetno popularan u našem gradu, ali mene je jedino fudbal zanimao. Počeo sam trenirati sa nekih 13-14 godina, a moj put me prvo odveo u Sarajevo, pa zatim u PSG i reprezentaciju bivše Jugoslavije.”
Zanimljivo je bilo i otkriće kako je nastao njegov nadimak “Pape”:
“Taj nadimak mi je dao moj brat, koji je tada imao dvije godine. Vjerovatno nije mogao pravilno izgovoriti moje ime, pa je umjesto Safet rekao ‘Pape’, i to je ostalo do danas. Što je zanimljivo, imao sam i komšiju u Zavidovićima koji se također zvao Safet, a i njega su zvali Pape.”
Govorio je i o svom debiju za Sarajevo:
“Prvu utakmicu igrali smo u Kaknju protiv Rudara, a meč je završen rezultatom 1:1. Iskreno, to sam čak i zaboravio. Rudar je tada bio u drugoj ili trećoj ligi, moguće da je to bila Kup utakmica. Sjećam se i svog prvog gola koji sam postigao protiv Proletera u Sarajevu – snijeg je bio do koljena, utakmica se nije ni trebala igrati. Smrznuo sam se kao nikad u životu. To mi je bio prvi gol u profesionalnoj karijeri.”
Prisjetio se i svog brata:
“Moj brat je otišao u Zvezdu u vrijeme kad niko nije mogao, otišao je u inostranstvo sa 25 godina, iako se tada nije moglo do 28. On mi je bio uzor kada sam počinjao karijeru. Sigurno je mogao daleko više. Bio je izuzetno talentovan, ali nije ostvario sve što je mogao.”
Posljednja tema razgovora bila je vezana za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Sušić je vodio 49 utakmica Zmajeva.
“Sjećam se meča protiv Francuske. Izašli smo rasterećeni, jer smo imali osigurano drugo mjesto i baraž. Možda niko nije očekivao da možemo pobijediti Francusku u Parizu, čak ni ja. Francuzi su ušli sa strahom, pogotovo nakon što smo poveli. Na poluvremenu sam igračima rekao da nastave igrati kao u prvom dijelu, ali u nastavku smo igrali stidljivo. Onda je uslijedila nepravda – sudija je dosudio penal koji, po mom mišljenju, nije postojao. Završilo je 1:1. Nismo previše žalili jer smo imali osiguran baraž.”
Neizostavno pitanje bilo je i o Harisu Medunjaninu, koji je u jednoj emisiji prozvao bivše selektore BiH.
“Haris Medunjanin je zaboravio neke stvari. Kada je bio povrijeđen i nije imao klub, ja sam stao iza njega. Dobro se sjećam kad je ostalo još četiri utakmice kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo i kad je bilo dileme koga da stavim, sklonio sam Rahimića – jednog od naših najboljih igrača. Momka koji je dao najviše reprezentaciji, poslije Džeke i Spahića. Žrtvovao sam ga jer mi je trebao igrač koji može držati loptu i dijeliti pas, a imao sam samo Misimovića i Pjanića. Uvijek sam imao lijepo mišljenje o Harisu, čak sam ga i zvao da mu kažem da će igrati. Vjerovatno je to zaboravio. I mogu ga razumjeti – teško mu je palo to što je prvu utakmicu na Svjetskom prvenstvu protiv Argentine počeo na klupi. Pojavio se Bešić, koji je mogao oduzeti loptu, a kada igraš protiv Messija, moraš imati igrača koji ga može kontrolisati. Medunjanin je izgubio mjesto i to ga je pogodilo. Ne iznenađuje me ako kaže nešto loše za mene.”
Cijeli intervju možete pogledati u prilogu ispod.
