Kada je zalet uhvatio kiparski igrač i sproveo loptu u mrežu Vasilja s penala u 96. minuti, tačno je bila win-win situacija za sve na kamaru.
Voditi protiv Kipra 2:0 i završiti 2:2 ravno je katastrofi, manje zbog toga što smo na neuspjehe nismo naviknuti, a više zbog toga što je postojala prilika za konačni uspjeh.
Razgaliti dušu
Ali kada se vratimo na emocije i penal, možda je vrijeme gola uskratilo nam omiljenu poslasticu. Možda pokoji put prozvati, što da ne i glasno uvrijediti, u takvim situacijama neizostavnog, Vicu Zeljkovića… Možda nam to moglo razgaliti dušu nakon itekakvog neuspjeha na Kipru.
Na stranu, da bi ovaj “slučajni fudbal” koji proizvodi reprezentacija pod vodstvom Sergeja Barbareza, mogao biti amnestija za bilo šta loše što je Vico ili bilo ko drugi iz saveza uradio, ali ovog puta se stvari bez imalo ustezanja moraju nazvati pravim imenom.
Ovo što je odigrala reprezentacija u Larnaci, bilo je ispod nivoa ozbiljnog tima i tu niko drugi osim stručnog štaba i igrača nije kriv.
Sjevernokorejskim pristupom Vico je dekretom dao dirigentsku palicu Barbarezu, baš onako kako smo većinski prizivali. On je već ranije rekao da nije, a mi smo godinama isto tako govorili da jesmo “zaljubljeni” u Barbareza, na osnovu neospornih zasluga iz igračkih dana. Međutim, vrijeme prolazi, a vrijeme zna imati utjecaj i na zaljubljenost, pa ova naša polako nestaje, a mane postaju sve vidljivije.
Fudbal odavno nije slučaj, treneri su odavno postali ljudi koji se bave naukom koja se igrom slučaja zove fudbal, a naš tim bez imalo dileme izgleda kao da se sve svodi na individualnu inspiraciju. Često naša reprezentacija izgleda kao da je bez plana i kao da trebamo pozitivni plod slučajnosti da bi došli do kvalitetnog rezultata.
Kako padnu karte
Kako nam padnu karte, izgleda igra selektora Barbareza, ali to definitivno više ne prolazi u ozbiljnom fudbalu, kao što ni blefovi ne mogu proći, bar ne na ozbiljnom nivou i ne u fudbalu.
Mi smo, svoj dobitak Fortune imali već u ovim kvalifikacijama kada smo pobijedili u Rumuniji ni krivi ni dužni, a to nam je ulilo nadu da možemo do Svjetskog prvenstva. Ovakvi kavi smo, skloni euforiji već smo se vidjeli u eliti, ali daleko smo mi od toga, treba biti iskren i iskreno reći.
Voljeni Barbarez, sa zalugama koje su sezale i do beogradske Marakane, za taj dio onoga što nam je pružio, sigurno zaslužuje da se nađe u nekim knjigama vezanim za bh. reprezentaciju, ali je, opet treba biti iskren, upitan njegov trenerski kvalitet.
Njegove izjave ne odaju da se radi o nekom ko je potkovan ternerskim znanjem, ali njegov “Mourinho style” je pomalo i neozbiljan. Njegova arogancija, kao što je uostalom to i kod Mourinha bilo, trebala je imati temelj u rezultatima, a Barbarez ih nema.
Treba ostaviti mogućnost, da će se nešto ipak preokrenuti, da ćemo ipak u baraža, a da ćemo ipak tamo pokazati više i da ćemo se plasirati na Svjetsko prvenstvo.
