U ponedjeljak ujutru mnoge ljubitelje bosanskohercegovačkog fudbala, a posebno navijače i simpatizere Fudbalskog kluba Željezničar, iznenadila je vijest da je Upravni odbor ovog kluba odlučio da raskine saradnju sa dotadašnjim šefom stručnog štaba Denisom Ćorićem.
Piše: ALMEDIN HALILOVIĆ
Noć prije, odnosno u nedjelju navečer, ekipa Željezničara je poražena na “Pecari” od Širokog Brijega rezultatom 3:2 u okviru 31. kola WWIN lige Bosne i Hercegovine.
Poraz, iako je bio bolan i zaslužen, teško da je predstavljao nešto “užasavajuće” i nešto što “Plavi” nisu u ovoj sezoni doživjeli već nekoliko puta, pa čak i protiv istog protivnika.
Podsjetimo, već u prvom kolu Širokobriježani su s “Grbavice” odnijeli puni plijen pobjedom od 1:0, u debiju Denisa Ćorića na klupi Željezničara. “Plavi” su se potom revanširali trijumfom na “Pecari” u 12. kolu rezultatom 3:0, što je bila jedna od najboljih predstava ekipe Željezničara ove sezone.
Uslijedio je potom dvomeč u okviru polufinala Kupa Bosne i Hercegovine, a pitanje prolaska u finale riješeno je već u prvom okršaju na “Pecari” kada je Široki Brijeg slavio sa 3:0. Željezničaru nije bila dovoljna pobjeda od 1:0 u uzvratnoj utakmici na “Grbavici”, pa je tako ostao bez jedine realne prilike da dođe do trofeja ove sezone.
Posljednji poraz od Širokog Brijega je bila samo potvrda da, ukoliko nije kvalitetnija, ekipa iz Hercegovine je sigurno u boljoj formi i u boljem raspoloženju u odnosu na “Plave”, a i definitivno su imali veći motiv s obzirom da je Željezničar već osigurao nastup u evropskim takmičenjima, a Široki Brijeg se bori za opstanak u najvišem rangu. Na koncu, ne treba zaboraviti ni sramotnu ulogu glavnog arbitra Antonija Tomića koji je nepostojećim penalom za domaće “prelomio” utakmicu u njihovu korist..
Dakle, tijesan poraz od Širokog Brijega na “Pecari” u rezultatski “nevažnoj” utakmici i definitivno otpada kao glavni razlog za raskid saradnje sa Ćorićem od strane rukovodstva Željezničara.
Šta se onda desilo na “Grbavici” u noći s nedjelje na ponedjeljak?
S obzirom na veliku dozu netransparentnosti od strane rukovodstva FK Željezničar, ako ništa prema svojim članovima, navijačima i simpatizerima, na to pitanje je jednako teško dati odgovor kao i na mnogo jednostavnije pitanje: šta se uopće dešava na “Grbavici” i u bosanskohercegovačkom fudbalskom velikanu? Zato ćemo se na ovo pitanje vratiti malo kasnije.
Da se razumijemo, rukovodstva bosanskohercegovačkih fudbalskih klubova, pa i Željezničara, nisu nešto pretjerano zainteresovana da sa svojim navijačima, zbog kojih i zahvaljujući kojima velika većina klubova uopće i postoji (u slučaju Željezničara to je posebno izraženo), uspostave čvrstu vezu zasnovanu na transparentnosti, istini, povjerenju, međusobnom uvažavanju i razumijevanju, te, u konačnici, podršci. O razlozima zašto je to tako – možda nekom drugom prilikom.
Međutim, kako je iznad istaknuto, u slučaju Željezničara to je posebno “teška tema”. Upravo su navijači Željezničara bili ti koji su ostavili ovaj preko 100 godina star klub u životu, i to nije bilo tako davno da se lahko zaboravi.
Najprije su u ljeto 2021. godine zahtijevali ostavke svih funkcionera koji su “Plave” srozali na najniže moguće grane do tada, čime je otvorena mogućnost da u rukovodstvo kluba i njegove najvažnije organe dođu osobe koje nisu kompromitovane, a koje će zaista raditi u interesu kluba kojeg vole. One su se, u tom trenutku, zaista tako i činile, a njihovu ljubav prema klubu ni danas im niko ne može osporiti. Sve drugo…
Uslijedile su potom razne akcije koje su za cilj imale da na “Grbavicu” privuku što više navijača, da Željezničar ima što više članova (početak 2022. godine), a u konačnici da se navijači naviknu na svoje obaveze prema klubu (člansntvo te redovan i masovan dolazak na utakmice), te da klub ima veliku finansijsku korist od svojih navijača kako bi prebrodio jedan težak period. Pa čak i kada su neki problemi izgledali kao nemogući za riješiti, organizovane su akcije kojima se u veoma kratkom roku prikupljala velika suma novca kako bi se sanirali dugovi “Plavih” koji su tada bili vrtoglavi (kraj 2022. godine), a koji su trebali da budu sve manji i manji.
Sve nabrojano ide na dušu isključivo navijača i nikoga drugog. Predvođeni navijačkom grupom The Maniacs, navijači Željezničara sa svih tribina “Grbavice”, bili su ti koji su klub spasili iz kome i vratili ga u život. Naravno, ne treba se zanemariti ni bespoštedni i požrtvovani angažman pojedinaca iz svih klupskih struktura, ali oni se, doslovno, mogu navesti u jednocifrenom broju. Navijači su bili ti koji su ispunili svoju najsvetiju dužnost i navijači su bili ti zbog kojih je Željezničar danas živ. Ranjen i istraumatiziran, ali i dalje živ, bez da se iko, pa i najveći rivali i protivnici, pitaju hoće li doživjeti naredni rođendan.
Da li su navijači Željezničara bez greške i mana i da li je jednostavo igrati, voditi tim i raditi pred njima? Definitivno nisu i definitivno nije. Ali da li su navijači Željezničara zaslužili barem mrvu transparentnosti, iskrenosti i poštovanja od strane rukovodstva svog kluba, posebno nakon svega što su uradili za njega? Definitivno jesu. Da li su to i dobili? Ni izbliza.
Sada se vratimo na aktuelni slučaj “Denis Ćorić”. Denis Ćorić je, uprkos svim svojim manama (naravno da ih ima, ko ih nema?) i uprkos nekoliko loših rezultata (kao jedan od najlošijih se pominje upravo poraz od Širokog Brijega u prvoj utakmici polufinala Kupa Bosne i Hercegovine), imao podršku većine navijača. Ali ne zbog toga jer je Denis Ćorić u rangu najvećih fudbalskih stručnjaka na svijetu, niti zbog toga što je Denis Ćorić “sa strane, ali je zavolio Želju kao da je rođen na Grbavici”, već zbog jednog veoma, veoma jednostavnog razloga – navijači Željezničara žele kontinuitet i preko glave im je mijenjanja trenera kao na traci, dok igrački kadar liči na autobusku stanicu.
Prešli su navijači i preko užasna dva rezultata u duelima sa dobojskom Slogom u jesenjem dijelu sezone. Prešli su navijači i preko remija u Posušju protiv istoimenog domaćina. Prešli su navijači i preko ispadanja iz Kupa Bosne i Hercegovine. Prešli su navijači i preko poniženja od Zrinjskog u Mostaru, odnosno pet primljenih golova u prvom poluvremenu. Prešli su navijači i preko poraza u sarajevskom derbiju od Sarajeva na “Koševu”. Prešli su navijači i preko loših izdanja u ostala dva sarajevska derbija, te u duelima sa Borcem i Zrinjskim.
Zašto? Zato što su navijači vrlo dobro svjesni mogućnosti i dometa Željezničara kao kluba i Željezničara kao ekipe u ovom trenutku. Kao neko ko je direktno spasio ovaj klub, to je, jel'te, i logično. Zato što su navijači u posljednjih deset godina ispratili 17 trenera na klupi, a u posljednjih 25 skoro 30 trenera, od kojih su se neki po dva puta vraćali na klupu Željezničara. Zato što su navijači, pa čak i oni kojima je nemoguće išta “dogovoriti”, shvatili da to, očigledno, nije recept za uspjeh, i da je za isti potreban kakav-takav kontinuitet i konstanta, kao i vrijeme i strpljenje. I zato što navijači nisu ni u snu htjeli da proživljavaju sezone 2020/2021 i 2023/2024 iznova, a svaki istinski navijač Željezničara bi najradije da te dvije sezone u potpunosti izbriše iz pamćenja.
Kao što je iznad istaknuto, Denis Ćorić sigurno nije u rangu Carla Ancelottija, niti je rođen na Grbavici, pa da su zbog toga navijači Željezničara velikom većinom bili za njegov ostanak na klupi, uprkos svim lošim rezultatima i svemu što su znali i naučili. Jednostavno, navijačima je još friško sjećanje na prošlu sezonu, tokom koje se ekipa Željezničara (opet zahvaljujući nerezonskim potezima rukovodstva kluba) većim dijelom borila za sam opstanak. I upravo su nakon prošle sezone i samog imenovanja Ćorića za šefa stručnog štaba povjerovali da je konačno došlo vrijeme povjerenja, strpljenja i kontinuiteta.
Na koncu, navijači Željezničara su imali veliko povjerenje u rukovodstvo svog kluba koje je u nekoliko navrata, nakon loših rezultata, odbilo ostavke Denisa Ćorića, rukovodstvu koje nije potezalo za jednostranom smjenom Ćorića nakon loših rezultata i, ono najvažnije, rukovodstvu koje je prije samo mjesec dana, a nakon teškog poraza od Zrinjskog javno, jasno i glasno dalo podršku Denisu Ćoriću.
Ali kako je Željezničar klub u kojem je takvo javno iskazivanje podrške “tradicionalna” najava skorog raskida saradnje sa trenerom, dalo se nasutiti da su dani Denisa Ćorića na “Grbavici” odbrojani. Samo se i tada vjerovalo da će Željezničar konačno jednu sezonu završiti sa jednim trenerom, ako je već bezobrazno da se tom istom treneru ne dadne prilika da vodi ekipu u Evropi koju je izborio zajedno sa njom.
Ako izuzmemo sezonu 2019/2020 koja je prekinuta zbog pandemije COVID-19 virusa, bilo bi to prvi put nakon sezone 2012/2013 i Amara Osima da je jedan trener od prve do posljednje utakmice u sezoni vodio ekipu Željezničara s klupe. Najbliži tome bio je Dino Đurbuzović koji je u sezoni 2013/2014 vodio Željezničar do kraja, ali tek nakon evropskih utakmica u kojima je ekipu vodio Amar Osim, te Admir Adžem koji je, također nakon evropskih utakmica pod Slavkom Petrovićem, preuzeo ekipu u sezoni 2017/2018, i sa kojom je na kraju osvojio Kup Bosne i Hercegovine.
A onda je osvanuo ponedjeljak, 19. maja, i Denis Ćorić je razriješen dužnosti šefa stručnog štaba samo dva kola prije kraja aktuelne sezone. Navijače Željezničara, ali i širu javnost, itekako zanima šta se to moglo desiti nakon “onakvog” poraza od Širokog Brijega, te mjesec dana nakon jasne i glasne javne podšrke istom, da Denisu Ćoriću nije data mogućnost da sa ekipom barem okonča sezonu u potpunosti? Kakvi su to razlozi mogli biti za tako “ekspresnu” odluku? Kao što je iznad navedeno, utakmica i poraz od Širokog Brijega definitivno nisu mogli biti jedini razlog, pa se po kuloarima počelo šaputati o svemu i svačemu.
Tako se Denisu Ćoriću počelo pripisivati dosta toga. Počelo se pričati o narušenim međuljudskim odnosima unutar ekipe i kluba koje je Ćorić prouzrokovao, o tome kako je “pogubio konce” kada je riječ o autoritetu i disciplini nad igračima, o pokušaju da u Željezničar dovede “menadžerske igrače”, o njegovim metodama rada, pa se čak i raspravlja o tome koliko igrači slobodnih dana trebaju da imaju. Za poznavaoce prilika u bosanskohercegovačkom fudbalu sa više od dvije zdrave i funkcionalne moždane vijuge, ove priče izgledaju tačno onako kako trebaju da izgledaju – jeftini pokušaji da se opravda jedan nelogičan, iznenađujući i potez koji ima veću tendenciju da nanese štetu klubu, nego da mu donese korist. Ali, očigledno je da ima i onih kod kojih ove priče pale.
Mi se nećemo baviti fact-chekingom ovih mahalskih priča jer to nije naš posao, niti je vrijedno pažnje, a sad kada je Denis Ćorić otišao, više nije ni važno (barem dok rukovodstvo Željezničara ne kaže prave razloge rastanka sa Ćorićem, što je definitivno dužan svojim navijačima). Ono što je simptomatično jeste da su se svi ovi navodi pojavili nakon što je okončana epizoda Ćorića na “Grbavici”, pa se njihov cilj nekako nameće sam od sebe. Na kraju krajeva, Denis Ćorić kao pojedinac i kao trener je najmanje bitan jer je sada i zvanično samo dio statistike, broj i “još jedan u nizu”.
Ono što je bitno jeste odnos između rukovodstva kluba i navijača. Navijači, koji su taj isti klub ostavili u životu, i koji su to isto rukovodstvo “aminovali” vjerujući da će raditi u najboljem interesu kluba, zaslužili su daleko više od ovoga što sada imaju. Ako već nisu zaslužili da im se ispune njihove želje po pitanju trenera, a koje su bazirane na vrlo logičnoj odluci da ne žele više da mijenjaju trenere i igrače kao na traci, onda su definitivno zaslužili da im se javno, jasno i glasno, baš onako kako je data podrška Denisu Ćoriću prije mjesec dana, saopće stvarni razlozi zašto isti više nije šef stručnog štaba. Toliko je rukovodstvo FK Željezničar dužno svojim navijačima. Jer pred istog Denisa Ćorića to isto rukovodstvo je postavilo cilj za ovu sezonu – plasman u Evropu. Sada, kada je taj cilj ispunjen, Ćorić je otjeran s “Grbavice”. Logika? Teško je uočiti. I kako je moguće da već 25 godina su treneri najodgovorniji za stanje u kojem se nalazi velikan s “Grbavice”, dok se igračima i ljudima iz rukovodstva daje po bezbroj prilika?
Ovdje uopće nećemo da se dotičemo drugih problema u tom odnosu, a ima ih pregršt. Nećemo da pričamo o svojevoljnom dovođenju igrača bez znanja i odobrenja trenera ili sportskog direktora (koji je, opet, posebna priča), a za koje se nije mogla riješiti potrebna papirologija mjesecima, a neki su i poprilično “stidno” predstavljeni da su novajlije na “Grbavici – sa dvije prostoproširene rečenice u jednoj od objava na društvenim mrežama o redovnom treningu prvog tima. Da se podsjetimo, ti isti igrači, odnosno brazilski dvojac Leo Simoni, Vini Peixoto i Antonio Trogrančić su zajedno u dosadašnjem dijelu sezone ubilježili tek nešto više od 45 minuta na terenu.
Nećemo da pričamo o naprasnom poskupljenju ulaznica za navijače koji su najviše zaslužni zašto je Željezničar najposjećeniji klub, a koji za ulaz na svoj stadion moraju da prođu jednu od najrigoroznijih kontrola u državi kao domaći navijači. Nećemo da pričamo o nesposobnosti da se osposobe poslovni prostori na istočnoj tribini koji bi klubu generisali dodatne prihode. Nećemo da pričamo ni o samim uslovima na i oko stadiona zbog kojih se navijači Željezničara nerijetko crvene. Nećemo da pričamo ni o potpunoj netransparentnosti kada je riječ o izgradnji južne tribine, koja, kako stvari stoje, još dugo neće u novom ruhu osvanuti na “Grbavici”.
A posebno nećemo da pričamo o temi kao što je sada već famozni “pronalazak strateškog pratnera”, da se pitamo zbog čega je Željezničar prošlu godinu završio u minusu od dva miliona konvertibilnih maraka, da se pitamo čija je odluka da se izbjegavaju obaveze prema državi, odnosno plaćanje doprinosa, što je dodatno uvećalo dugovanja Željezničara, kao što nećemo ni da pričamo o samoj unutrašnjoj organizaciji i ustrojstvu administracije kluba, a koje je na “staklenim nogama”.
O svemu ovome o čemu nećemo da pričamo, jer ipak nije tema ovog članka, a nije da nije usko povezana sa njom. Možda ćemo nekom drugom prilikom. Ono što je sigurno jeste da je je pred Željezničarom i njegovim rukovodstvom period u kojem više nema prostora za greške.
Ova sezona za “Plave” je završena. Evropa je izborena, a najzaslužniji za to je otjeran s “Grbavice”. Zato je sada prvi zadatak za rukovodstvo da pronađu zamjenu koja će donijeti napredak u odnosu na Denisa Ćorića, počevši od odnosa i poštovanja prema klubu i navijačima, preko načina rada, treninga i angažovanja igrača, pa do samih rezultata, s obzirom da je sve od navedenog, očigledno, bio problem. Kako je očigledno da je plasman u Evropu bio nedovoljan uspjeh (ponovo nećemo o tome kako je taj uspjeh bio i zacrtan), u narednoj sezoni se navijači sa punim pravom nadaju barem jednom od dva trofeja, čime bi se prekinuo višegodišnji post “Plavih”.
Jasno je svima da ovo iznad nije moguće ni u mnogo većim, jačim i stabilnijim klubovima od Željezničara. Ali je zaista pred “Plavima” vrlo težak period. Naznaka o tome ko bi mogao naslijediti Denisa Ćorića još uvijek nema, ali ako ćemo se voditi logikom, to mora biti neko ko će biti “upgrade” u odnosu na njega u svakom smislu. I neko ko će zaista imati podršku, onu pravu, u svakom smislu, a ne fiktivnu ili deklarativnu. Željezničaru je potreban trener koji će sastaviti i biti u potpunosti odgovoran za ekipu i njene rezultate i predstave, ali koji će imati i uslove za takvo nešto.
Pred ekipom Željezničara su nastupi u kvalifikacijama za UEFA Evropsku konfernecijsku ligu, koje će započeti nastupom u prvom kolu gdje neće biti nosioc “zahvaljujući” veoma niskom koeficijentu. A nakon Evrope, od koje trenutno niko nema velika očekivanja s obzirom na atmosferu u i oko kluba, uslijedit će sezona u novom formatu takmičenja – sa deset klubova i četverokružnim sistemom igranja, uz Kup Bosne i Hercegovine. Sezona u koju teško da će rivali ući bezazleno i nonšalantno i sezona u kojoj će za uspjeh biti potrebno biti još jači i bolji. I u takvoj sezoni Željezničar će morati barem da ponovi uspjeh iz ove, jer još jednu borbu za opstanak ni klub, a ni navijači, teško da će preživjeti.
Za takvo nešto je potrebno i dosta novca, a u Željezničaru također trenutno nema naznaka da će se desiti neki veći i značajniji priliv istog, a koji će, osim osiguravanja svih uslova za ekipu i trenera, doprinijeti smanjenju dugova i finansijskoj i organizacijskoj stabilizaciji “Plavih”, što je, na koncu, i najvažnija stvar.
I na kraju, svima – treneru, ekipi, navijačima i cijelom klubu, potreban je mir, povjerenje, transparentnost, iskrenost, kontinuitet i strpljenje. Da li su ovom rukovodstvu Željezničara to uopće poznati pojmovi, vidjet ćemo u narednom periodu, u kojem mora donijeti važne, velike, teške, ali ispravne odluke. Jedno je sigurno – navijačima, onima koji su najviše zaslužni zašto se danas o Željezničaru uopće piše u sadašnjem vremenu, strpljenja sve više manjka. I ko ih može kritivi za to?
