Bio je 25. novembar 1998. godine kada je Litvanija s velikim Arvydasom Sabonisom došla u Skenderiju. Euforija je tada obavijala košarkašku reprezentaciju Bosne i Hercegovine, koja je ranije u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo savladala te iste Litvance usred Kaunasa (66:69), a zatim i Hrvatsku (74:67) u Sarajevu.
Tribine su bile ispunjene do posljednjeg mjesta. I više od toga, jer se svijet nagurao i na stepenicama, kao i na svakom djeliću prostora oko parketa. Moćni Sabonis i njegovi saigrači su ipak ugasili svjetlo, razbili Ljiljane s 30 poena razlike (57:87) u osvetničkom pohodu. Vi ćete nas brukati u našem Kaunasu, kao da su poručili…
Uslijedile su kritike na račun nacionalnog tima i selektora Sabita Hadžića, zatim naših vedeta Nenada Markovića, Gordana Firića, Adisa Bećiragića, Dževada Alihodžića… Dosta tih zamjerki bilo je potpuno opravdano, ali kao i obično, mjera se prevršila te su krenule sijevati i uvrede. Preko noći su se zaboravile velike pobjede, završile su u sjeni ogromnog Sabonisovog lika.
Tri dana kasnije bh. košarkaši su igrali u Splitu, veliki dio javnosti već ih je otpisao uz pretpostavku da će i Hrvati dočekati trenutak za osvetu za prethodni poraz od našeg tima. I onda se desila ona trojka Markovića, veličanstvena pobjeda od 64:67. Sve se, opet, okrenulo. Kako to već biva kod nas.
Povratak kući bio je poput staze od žute cigle u “Čarobnjaku iz Oza”, priča je ličila na san. Ljudi su u Konjicu ljubili gume autobusa u kojem su bili košarkaši. Neopisiva radost napaćenog naroda. Putujući i kroz ostale naše gradove, pratila nas je pjesma i smijeh. Kažem – nas, jer u tom malom konvoju od jednog autobusa i nekoliko drugih vozila bila je i moja malenkost. Put od Splita do Sarajeva u noći između 28. i 29. novembra ostaje jedna od najljepših uspomena.
Teški poraz od litvanskih gorostasa zaboravljen je u razmaku od nekoliko dana. Potpuno izbrisan iz kolektivne memorije. Ta divna splitska noć, poput eliksira, izliječila je sve rane i košarka je ponovo postala svjetlo, radost, bajka, bijeg od sumorne svakodnevice.
Isto kao što je postala i sinoć. Sarajevska noć. Ponovo su bili otpisani. Već prežaljeni pred duel sa strašnim Francuzima, koji su igrali finale Olimpijade protiv Amerikanaca. Praktično, druga košarkaška sila planete. Istina, u prethodnom krugu kvalifikacija dobili su ih Crnogorci, ali ne u ovom najjačem sastavu, s NBA majstorima Fournierom, Gobertom i euroligaškim zvijezdama.
Trikolori pod punim naoružanjem. Nosač aviona koji će na Eurobasketu sjeći talase u jurišu na postolje. Sve ispod toga za njih bi bio neuspjeh. A mi? Obrukani u Podgorici tri dana ranije. Crna Gora nas je razbila s 88:69 i to bez svog NBA centra Nikole Vučevića.
Kritike su ponovo pritisnule. Ali kao i obično, mjera se prevršila te su krenule sijevati i uvrede. Najviše je otrovnih strijela poletjelo u grudi selektora Adisa Bećiragića, društvene mreže uveliko su ga etikatirale kao trenerskog analfabeta. Jusufa Nurkića također nisu štedjeli, pa ni Džanana Musu. Kritike su mnoge bile opravdane, potvrdit će to i naš “Il Capitano” Miralem Halilović, koji će kasnije reći kako su se crvenili jedni pred drugima dok su zajedno gledali snimak horora iz Morače.
Znali su sami šta moraju uraditi. Ostavi srce na parketu. Ako i izgubiš, makar ćeš se moći pogledati u ogledalo. Poslije Crne Gore nisu mogli ni to.
Srce je na kraju i pobijedilo. Evan Fournier, opasni snajperista New York Knicksa koji je itekako napatio Zmajeve, nakon meča je naročito naglasio karakter ove reprezentacije BiH.
Pobjeda je, poput eliksira, izliječila sve rane i košarka je ponovo postala svjetlo, radost, bajka, bijeg od sumorne svakodnevice.
U snu ljetne noći čovjek se zaboravi uslikati, barem da ima neku uspomenu u koloru. Jer ugleda kako Gordan Firić roni suze radosnice i mobitel jednostavno ostane zaboravljen u nekom džepu. Nema veze, jer taj prizor, kada vidiš ljudsku gromadu poput Firketa kako plače, vrijedi milion selfija. Ostaje zauvijek u glavi.
Jutro nakon svega svi su heroji. Kao što i trebaju biti. Ne dobija se srebrni s Olimpijskih igara svaki dan, velesila koja ima više od 650.000 registrovanih profesionalnih košarkaša.
Ali ova priča mora biti i lekcija. Svima koji trče da pljuju (ne i kritikuju, razlika je drastična jer kritikovati treba kad se odigra loše), kao i onima koji lako padaju u euforiju. Lekciju trebaju naučiti i košarkaši. Zna to već selektor Bećiragić, koji je nakon meča poentirao:
“Svaki dan igračima postavljam isto pitanje: Da li smo mi inteligentna bića ili nismo? Imamo uvijek jednostavan problem i jednostavno rješenje. Ako ga upotrijebimo – riješimo se problema, ako ne – onda imamo taj domino-efekt. Ovaj put smo bili inteligentna bića, nakon izuzetnog pada u drugoj dionici smo se vratili i zaigrali onako u trećoj četvrtini. To pokazuje da smo inteligentni i talentovani. Sretan sam zbog pobjede, ali sam izuzetno zabrinut zbog velikog broja grešaka u napadu. Divna pobjeda, publika nam je dala 30 posto energije i neće ovako biti na Eurobasketu. Moramo smanjiti broj grešaka jer nam niko neće tamo pomoći. Mogli smo igrati puno bolje – da ih pobijedimo 20 razlike i da ne znaju gdje će ići večeras…”
I to je to. Sve je rečeno. Krenimo sad na Eurobasket. Odlučniji. Hrabriji. Pametniji.
