Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine godinama iza nas prošla je sve i svašta i nerijetko je bila na ratnoj nozi sa Fortunom.
Ono što bi se ‘normalnoj’ zemlji moglo dogoditi jednom u stotinu godina, nama se desilo dva puta u rekordno rapidnom roku. Uprkos dobrim igrama, svojevremeno smo ostali bez šanse da se nađemo na velikom takmičenju zbog zapisničke greške, a zatim i čudne EHF-ove odluke o ukidanju baraža…
Kada smo početkom novembra sa, na jedvite jade okupljenom reprezentacijom, razbili Nijemce u Dizeldorfu fantastičnom igrom u prvom poluvremenu, a onda upisali poraz sa okusom pobjede u nastavku, djelovalo je da je to to. Imamo selekciju za drugi uzastopni nastup na Evropskom prvenstvu.
Trijumf nije bio imperativ, bitna je bila igra i srce koje su Zmajevi ostavili na parketu Dizeldorfa, a na bodove smo računali u nastavku takmičenja, na krilima izvrsnog izdanja na otvaranju kvalifikacionog turnira.
Ipak, euforija je trajala samo dok nije došlo novo okupljanje. Šamar, čijeg intenziteta još uvijek izgleda nismo svjesni, doživjeli smo u Estoniji, a posljedice bi mogli osjetiti i daleko u budućnosti.
OK. Zmajevi su u Estoniji proživjeli sve i svašta. Poraz se može pripisati nehumanim uvjetima sa kojima su se bh. rukometaši susreli u toj baltičkoj zemlji. Kao logičan rasplet događaja, a što bi neki drugi konkurent za Evropsko prvenstvo napravio, Estonija bi bila pregažena u revanš susretu zbog gnjeva izazvanog bolnim porazom, ali i pomenutim gostoprimstvom.
Bosna i Hercegovina u Bugojnu nije uspjela slaviti sa potrebnom razlikom, tako da je put ka smotri najboljih na kontinentu iznimno težak. U gotovo svim ekipnim sportovima navikli smo birati teži put, a sada je pred nama pravi sizifovski.
Imali smo sve u svojim rukama, kao što i podvuče selektor Bilal Šuman. Trijumf smo uspjeli ostvariti, a koliko je rezultat iz dvomeča sa Estoncima dobar, jasno je po izlaganju bh. selektora nakon revanša na našem terenu. Bez osmijeha, euforije i slavlja, iako je nekoliko minuta ranije, upisana pobjeda…
Opet su se kobnim pokazali ti Estonci. Prije susreta svi smo naglašavali kako ta rukometna nesila iz ciklusa u ciklus pravi probleme, ali samo nama.
Gotovo nevjerovatno zvuči činjenica da je Estonija, od januara 2017. godine, uspjela slaviti samo protiv Luksemburga u dva navrata, i naše selekcije, također dva puta. Pritom, vezali su 13 poraza i bez trijumfa su bili više od dvije godine, tako da je jasno da se negdje pogriješilo prilikom pripreme meča, analiziranja rivala i popratnih obaveznih radnji uoči okupljanja.
Uprkos svim nedaćama koje su nas pogodile, najviše je do nas. Djeluje da plaćamo ceh nekih ranijih grešaka koje su usko povezane sa implementiranjem svježe krvi u rukometni kadar.
Već neko vrijeme, Zmajevi igraju u gotovo preslikanom sastavu. Osvježenja skoro i da nema, a djeluje da kompletna javnost previše očekuje od rukometnih doajena naše zemlje, Nikole Prcea, Mirsada Terzića, Ivana Karačića, Alena Ovčine, Vlade Vranješa…
Kada uporedimo današnji sastav, sa nekim od prije pet – šest godina, ličilo bi na to da je u pitanju isti tim, samo što nekih igrača nema zbog povreda, pa su uletjela dva ili tri nova rukometaša na spisak. Slovom i brojem, dva Zmaja u reprezentaciji mlađa su od 24 godine, a da pritom nisu ni donijeli prevagu, niti bi trebali preuzeti odgovornost za rezultate.
Smjena generacija je pojam o kojem intenzivno pišemo posljednjih godina. Fudbalska reprezentacija kuburi sa tim, a djeluje da je Dušan Bajević poduzeo neke korake i nešto promijenio, iako smo ostali bez ‘must have’ rezultata.
Najbolji primjer jeste košarkaška selekcija pod vodstvom Vedrana Bosnića. Da, moguće je. I rezultat i podmlađivanje tima, pa su tako košarkaški Zmajevi, uz par iskusnijih lica, izborili Eurobasket dva kola prije kraja kvalifikacija i tek možemo očekivati progres ove selekcije.
Selektor Šuman je uvijek bio tu. Legenda bh. rukometa, ma kakva mu funkcija bila. Ipak, ovaj stručnjak nam je ostao dužan obećanu smjenu generacija.
Slamka spasa postoji, optimizam ulijeva činjenica da smo znatno bolje igrali protiv jačih selekcija, a nada za odlazak na Euro još uvijek je na stolu. Jedino pitanje je koliko je istrošeni sastav potreban kontinentalnom takmičenju, a da nakon toga ništa ne dobijemo i potonemo u još veću propast kada sa 15 različitih strana dođu nova lica koja nemaju predstavu šta znači igranje za reprezentaciju.
Daleko od toga da se može razlog za neuspjeh tražiti isključivo u selektoru Šumanu. Zna dobro bh. javnost da je rukometna reprezentacija BiH autor nekih od najvećih uspjeha bh. sporta u posljednjoj deceniji. Zbog toga, ali i često rada u nerukometnim uvjetima, poneki poraz se progleda kroz prste i brani se parolom da ćemo izvući pouku i sutra biti bolji.
Ipak, poenta je da nam trebaju instant promjene i zalog za budućnost. Dobit ćemo i žensku selekciju… Olee! Pa tako otac bronzane u Evropi, Ćamile Mičijević, neće morati da se rumeni pod pitanjem hrvatskih kolega zbog čega izvrsna Mostarka ne igra za svoju reprezentaciju.
Ukoliko i rezultat, koji posebno sada nije imperativ nakon lošeg otvaranja kvalifikacija, dođe uz potrebne promjene, tim još bolje. Selektor Šuman dao je obećanje, dobio je novi, poboljšani, ugovor i vrijeme je za poteze koji će nam donijeti bolje sutra rukometa BiH.
