Sportsku javnosti u BiH i bivšoj Jugoslaviji rastužila je vijest da je Boško Prodanović, bivši fudbaler i trener Sarajeva, preminuo u 81. godini u Beogradu. Životna i sportska priča čovjeka koji je dao nemjerljiv doprinos uspjesima Bordo tima pokazuje mukotrpnu borbu za proboj na vrh, u vrijeme velike konkurencije na prostoru od Triglava do Đevđelije. Rođen 1. augusta 1943. godine u Otočcu (Hrvatska), prve profesionalne fudbalske korake napravio je u zagrebačkom Dinamu u sezoni 1963-64, ali se nije uspio probiti u prvi tim.
Nakon što nikad nije upisao zvanični nastup za Modre, u ljeto 1964. je preselio na Koševo i ubrzo debitovao za Bordo tim u utakmicama Rapan kupa. Međutim, na prvoligaški debi je morao čekati do 28. marta 1965. godine, kada je Sarajevo gostovalo na Karaburmi, u susretu 21. kola Prvenstva Jugoslavije. OFK Beograd je golovima Skoblara (2) i Krivokuće deklasirao ekipu Sarajeva (3:0), za koju je u drugom poluvremenu, umjesto Saliha Šehovića, zaigrao Boško Prodanović.
Bio je to jedini nastup Prodanovića u sezoni i niko nije očekivao da će 22-godišnji debitant iz Otočca napraviti sjajnu karijeru. Zapravo mu je karijera vrlo slična, sudbinski vezana s prošle godine preminulim Vahidinom Musemićem. Obojica su se probijala preko trnja do zvijezda, da bi s Boškom Antićem, još jednom legendom Koševa, formirali čuveni napadački trio, poznat po navijačkom sloganu: “Dva Boška na dva ćoška, Musemija u sredini, za pobjedu ne brini”.
Na startu naredne sezone (1965-66) u napadu Sarajeva debituje Vahidin Musemić, Prodanović je rezerva, ali su dva poraza u prva dva kola (Partizan 1:3, Vojvodina 0:1) natjerala trenera Aleksandra Atalanckovića na drastičnu promjenu u napadu. Vahidin Musemić je otišao na klupu, na kojoj će se zadržati punih osam mjeseci, Džemaludin Mušović je zauzeo mjesto u “špicu”, a Boško Prodanović postao nezamjenjiv na desnom krilu.
Susret 3. kola protiv Veleža bio je prvi prvenstveni susret u kojem Boško Prodanović zaigrao od početka. Utakmica je 29. augusta 1965. godine odigrana u Visokom, gdje je Sarajevo bilo domaćin nakon suspenzije Koševa zbog incidenata u susretu s Partizanom. Na krcatom stadionu “7. april”, Rođeni su u prvom poluvremenu poveli golom Muhameda Glavovića, da bi u nastavku Džemaludin Mušović postigao dva pogotka za preokret i pobjedu Sarajeva (2:1).
Već u narednom 4. kolu, 12. septembra, Boško Prodanović je upisao prvjenac za Bordo tim i to nigdje drugo nego u gradskom derbiju protiv Željezničara, pred 20.000 gledalaca na prepunoj Grbavici. Igrao se 27. minut kada je Ibro Biogradlić šutirao na gol “Čike” Radovića, lopta je dobila “efe”, stigla do Prodanovića, a desno krilo Sarajeva je poslao u mrežu. Do odmora je Aleksandar Ristić nespretno reagovao i savladao svog golmana Ibrahima Sirću za konačan rezultat (1:1). Do kraja sezone Prodanović nije propustio utakmicu, s osam postignutih golova u 28 mečeva bio je drugi strijelac Sarajeva, iza Mušovića (12).
Boško je postao nezamjenjiv član prve ekipe, kada je došla nezaboravna šampionska sezona 1966-67. Sparni ljetni dan, 21. augusta 1966. godine, donio je slab fudbal u susretu 1. kola između Sarajeva i novajlije Sutjeske. U 28. minutu, nakon gužve u kaznenom prostoru Nikšićana i dobre intervencije golmana Danila Popovića, odbijenu loptu zahvatio je Boško Prodanović i sproveo je u mrežu za, pokazat će se, konačnih 1:0 za Sarajevo. Neki novinski izvještači su ovaj trenutak opisali kao autogol Petra Uroševa, ali su svi bili jedinstveni da, ako se po jutru dan poznaje, ekipu Sarajeva čeka dosta problema.
No, puleni Miroslava Brozovića šokirali su fudbalski svijet. S “dva Boška na dva ćoška i Musemijom u sredini”, koji su zajedno postigli 40 od ukupno 51 gola Sarajeva, Bordo tim je rušio sve pred sobom i senzacionalno osvojio titulu. Uslijedio je nastup u Kupu šampiona i nezaboravne utakmice protiv Manchester Uniteda. Prvi susret na Koševu, 15. novembra 1967. godine, Boško Prodanović je zapamtio po grubom startu Williama Foulkesa, zbog kojeg je desno krilo Sarajeva na poluvremenu morao napustiti teren i propustiti revanš na “Old Traffordu”.
Iako je zbog ove povrede u sezoni 1967-68 odigrao svega 19 prvenstvenih utakmica, Prodanović je postigao 11 golova, što mu je donijelo poziv selektora Rajka Mitića u reprezentaciju Jugoslavije. Dvije sedmice nakon poraza od Italije u finalu Evropskog prvenstva, Plavi su 25. juna 1968. godine na Stadionu JNA u prijateljskoj utakmici dočekali Brazil. Selektor Rajko Mitić pokušao je da i u reprezentaciji preslika stil igre Sarajeva, gdje bi Prodanović i Dragan Džajić (umjesto Antića) pogađali Musemića, ali su Jairzinho, Tostao, Roberto Rivellino, Carlos Alberto bili bolji (0:2).
Bio je to jedini Prodanovićev nastup u plavom dresu, nakon kojeg je nastavio uspješne igre za Sarajevo. Sve do 19. septembra 1971. godine, kada je Boško Prodanović odigrao posljednju 108. prvenstvenu utakmicu za Sarajevo, protiv Olimpije na Koševu (4:1). Legendarni krilni napadač je tokom zimske pauze prešao u redove kragujevačkog Radničkog, u kojem je završio igračku karijeru. Tokom sedmogodišnjeg boravka na Koševu upisao je 131 nastup u zvaničnim utakmicama i postigao 47 golova, da bi se potom posvetio se trenerskom poslu i u nekoliko navrata bio član stručnog štaba prvog tima Sarajeva.
