Na ulasku u posljednji minut je Zoran Čutura pogodio za +9 (85:76), što je Borisa Mutića, reportera JRT-a, natjeralo da izgovori: “To je gotovo”.
Piše: J. Mržljak
Poput pobjeda, tako su i porazi neizostavan dio sporta, pa ih i većina navijača prihvata na normalan način. Ali, postoje i porazi koji se pamte decenijama, obično već dobivene važne utakmice izgubljene na volšeban način, po scenariju koji se dešava “jednom u 100 godina”. Ova ocjena može se dati za košarkašku utakmicu odigranu na današnji dan prije 39 godina, susret poslije kojeg su se bacali i razbijali televizori, koristile tablete za smirenje…
Nimalo čudno jer košarka je bila najpopularniji sport na prostoru od Triglava do Đevđelije, a ovakav status je stekla zahvaljujući sjajnoj reprezentativnoj generaciji koja je tokom ‘70-ih godina osvojila brojne titule. Labuđi pjev Ćosića, Dalipagića, Kićanovića, Delibašića, Slavnića i drugova bila je zlatna medalja na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. Uslijedila je smjena generacija: sredinom ‘80-ih je funkciju selektora preuzeo legendarni Krešimir Ćosić, koji je u selekciju uvodio mlade igrače. Međutim, Ćosićev debi na klupi nije bio uspješan.
Plavi su osvojili tek sedmo mjesto na Evropskom prvenstvu u SR Njemačkoj (1985), a glavni razlog bilo je neiskustvo ekipe. Zato je naredne godine (1986), za Svjetsko prvenstvo u Španiji, “Krešo” vratio preostale aktivne članove zlatne generacije – Dražena Dalipagića i Ratka Radovanovića. “Praja” i “Rašo” su se priključili superzvijezdi Draženu Petroviću, mladim asovima kakvi su Stojko Vranković, Vlade Divac, Franjo Arapović te nešto iskusnijim igračima poput Zorana Radovića, Emira Mutapčića, Zorana Čuture, Ace Petrovića, Danka Cvjetičanina i Veljka Petranovića.
Prvu fazu takmičenja na Mundobasketu je reprezentacija Jugoslavije igrala na Tenerifima, gdje je savladala selekcije Novog Zelanda (118:81), Malezije (131:61), Nizozemske (95:74), Argentine (87:68) i Kanade (83:80). U drugoj fazi su puleni Krešimira Ćosića preselili u Oviedo, nastavili pobjednički niz protiv Kine (106:82) i Italije (102:76). U susretu u kojem se odlučivalo o protivniku u polufinalu, reprezentacija SAD-a je bila bolja od Plavih (69:60), zahvaljujući 160 centimetara visokom beku “Muggsy” Boguesu, čija je odbrana potpuno zbunila i zaustavila Dražena Petrovića.
Poraz od Amerikanaca natjerao je reprezentaciju Jugoslavije da u polufinalu, umjesto s Brazilom, na današnji dan prije 39 godina igra s težim protivnikom – zvaničnim svjetskim i evropskim prvakom, selekcijom SSSR-a. “Zbornaja” je bila prava multietnička selekcija, čije su prve zvijezde bili Litvanci Sabonis, Kurtinaitis, Homičus, Rusi Tihonenko, Tarakanov i Tkačenko, Ukrajinci Volkov i Belostenji, Letonac Valters, Estonac Sokk… S klupe ih je predvodio selektor Vladimir Obuhov, kojeg je legendarni Arvidas Sabonis kasnije opisao kao najslabiju kariku u reprezentaciji.
Uprkos selektoru, Sovjeti su bili favoriti, pogotovo zato što su imali neviđenu podršku 12 hiljada gledalaca u Palacio de Deportes de la Comunidad de Madrid!? Razlog: tih godina je Dražen Petrović u dresu Cibone “urnisao” ekipu Reala, čime je zaradio odijum navijača u glavnom gradu Španije. Krešimir Ćosić je odabrao pravu taktiku: Radovanović, Vranković i Divac su se dobro nosili sa Sabonisom, bekovska linija predvođena Draženom Petrovićem je dominirala na terenu, veliki doprinos davala su krila Dalipagić i Čutura. Plavi su na odmor otišli s tri poena prednosti (40:37), održavajući vodstvo i u drugom poluvremenu koje je okončano na nevjerovatan način.
Na ulasku u posljednji minut je Zoran Čutura pogodio za +9 (85:76), što je Borisa Mutića, reportera Jugoslovenske radio televizije, natjeralo da u eter izgovori: “To je gotovo”. Naredna Mutićeva rečenica (“To ne može više stići ni Sabonis”) stigla je skoro istovremeno s “trojkom”, koju je o tablu pogodio legendarni Litvanac (85:79). Plavi su krenuli u napad koji je trajao samo nekoliko sekundi: trojica Sovjeta su opkolila Zorana Radovića, oduzeli mu loptu i bacili je Valeriju Tihonenku. Ovaj nije čekao ni trenutak, šutirao je i pogodio još jednu “trojku”. Svega 40-ak sekundi prije kraja su Sovjeti došli na -3 (85:82).
Nakon minuta odmora su Jugosloveni krenuli u “normalan” napad, Sovjeti su se branili, znajući da će im ostati posljednjih 10-ak sekundi. Tada je Homičus prekršio dogovor s minuta odmora, faulirao Acu Petrovića i dao mogućnost Plavima da loptu drže do kraja ili u slučaju faula idu na liniju slobodnih bacanja po pravilu “jedan za jedan”. Nakon još jednog faula na Čuturi, na 16 sekundi do kraja je ponovo odabrana lopta sa strane. Svi igrači su bili dobro pokriveni, jedini slobodan je ostao najmlađi igrač, 18-godišnji Vlade Divac. Njemu je upućena lopta, no 12,8 sekundi prije kraja je Divac napravio “duplu”.
Ostatak je bilo lako predvidjeti po čuvenom Marfijevom zakonu: “Ako nešto može poći naopako, poći će naopako”. Dotad neprimjetni Valdis Valters je pogodio “trojku” (85:85) i utakmicu odveo u produžetak. U dodatnih pet minuta bilo je jasno da su Sovjeti u ogromnoj psihološkoj prednosti, ali su puleni Krešimira Ćosića svejedno imali šansu da ostvare pobjedu. Međutim, promašena slobodna bacanja, izgubljene lopte i nekoliko čudnih sudijskih odluka odveli su vodu na mlin Sovjeta. SSSR je pobijedio 91:90, izborio finale u kojem je biti poražen od selekcije SAD-a (85:87).
A Jugoslavija? Vlade Divac je razmišljao da napusti košarku na početku karijere, ali ga je Krešimir Ćosić odvratio od ove namjere, čak stavio u prvu petorku dva dana kasnije u susretu za bronzanu medalju protiv Brazila (117:91). Poraz, preciznije, način na koji je izgubljena utakmica u polufinalu, izazvali su konsternaciju u Jugoslaviji. Mediji su prenijeli da je izvjesni jugoslovenski gastarbajter, zaposlen u Njemačkoj, autom krenuo na odmor na Jadran i stao pored mora da na malom televizoru na baterije isprati utakmicu Jugoslavija – SSSR. Nakon susreta je televizor bacio u more…
SSSR – Jugoslavija 91:90 (85:85, 37:40)
Madrid, 17. juli 1986. Palacio de Deportes. Gledalaca 12.000. Sudije: Richardson (Velika Britanija) i Mordillo (Argentina). Pet ličnih grešaka: Volkov, Kurtinaitis, Homičus (SSSR), Vranković, Radovanović, Divac, Petranović (Jugoslavija).
Šut iz igre: SSSR 29/70, Jugoslavija 35/71. Šut za tri poena: SSSR 10/21, Jugoslavija 3/8. Slobodna bacanja: SSSR 23/32, Jugoslavija 17/28. Skokovi: SSSR 25, Jugoslavija 16.
SSSR: Volkov (8), Sokk, Tarakanov (2), Grišajev, Ekabson, Tihonenko (20), Valters (10), Tkačenko, Kurtinaitis (10), Homičius (2), Belostenji (14), Sabonis (25). Selektor: Vladimir Obuhov.
JUGOSLAVIJA: D. Petrović (27), A. Petrović (15), Divac (4), Čutura (10), Petranović, Mutapčić, Radović (8), Vranković (4), Radovanović (8), Arapović, Dalipagić (10), Cvjetičanin (4). Selektor: Krešimir Ćosić.
