Na današnji dan, 31. maja 1992. godine, zvanično je počelo etničko čišćenje nesprskog stanovništva sa elementima genocida u Prijedoru i njegovoj okoloni. Rezultat je bio najmanje 3176 ubijenih, od čega je 102 djece, a za više stotina Prijedorčana se još uvijek traga. U nastavku pročitajte kolumnu Dragana Bursaća pisanu za web portal Al Jazeere Balkans koja podsjeća na sve ubijene fudbalere iz Prijedora i njegove okoline.
Piše: DRAGAN BURSAĆ za Al Jazeera Balkans
Sedamnaesti juli 2007. godine. Jedan mladić daje gol za OFK Brdo i kvalifikuje ovaj potkozarski klub u viši rang takmičenja. Mataruško brdo je na nogama. Svo živo izlazi iz dvorišta da pozdravi svoje heroje. A, ne ovo nije sportska priča. Na užas i žalost.
Znaš li ti, prijatelju, da je ovo neobičan, posve neobičan klub? Nastao je on od šest klubova. Ne jednog, ne dva, nego od šest. U Brdu je sačuvano naslijeđe Poleta, Slobode, Patrije, Rakovčana 79, Mladosti i Pobjede. Kako silno mora biti to nasiljeđe, kako mora biti veliki taj legat koji se roji oko jedne, jedine, kratke, a zvonke riječi. Brdo.
A šest klubova na prostoru Mataruškog brda, na lijevoj obali Sane u okolini Prijedora, sasvim je neobična pojava. Nezapamćena u povijesti nogometa, ako ćemo iskreno. Područje je to koje je prije rata brojalo oko 12.000 stanovnika i iznjedrilo čak šest pobrojanih klubova. Toliko ih se na taj broj stanovnika ne može naći niti u favelama Sao Paola, niti na prostranim argentinskim pampasima, niti u uređenim i ušorenim holandskim naseljima. Nigdje na svijetu.
U desetak dana ubijeno 3.200 ljudi
I moglo je tih šest klubova, prijatelju, od sedamdesetih do danas napraviti komotno svoju ligu. Da igraju između sebe i da se podiče posjetom. Pazite, za jedno naselje, koje ima nogometnu ekipu i na čiju utakmicu redovno dolazi 3.000-4.000 ljudi, to je čudo. Zapravo, to je toliko čudo da je danas takva posjeta prije iznimka nego pravilo u Premijer ligi Bosne i Hercegovine.
Samo, nije ovo tekst o fudbalu. Ili, možda, u inat, baš jeste. Jer, vidite, u julu mjesecu 1992. godine na području Mataruškog brda pobijeno je gotovo sve živo od srpskog agresora. Jer se drugačije zvalo i na drugi način Bogu molilo. Sravnjeno sa zemljom sve. U desetak dana ubijeno je preko 3.200 ljudi, a na legendarnom Mataruškom brdu ubijeno je 1.900 duša, od čega, pazite sad, 200 fudbalera. Ostali su deportovani u logore ili protjerani. Nema više Poleta, Slobode, Patrije, Rakovčana 79, Mladosti i Pobjede. Iz generacije ‘92 u svakom od pomenutih klubova ostalo je četiri ili pet preživjelih najviše.
Ako vam neko ubije sve vaše, onda je ubio i tih 200 fudbalera, ubio je ne jedan klub, kako se to znalo relativizirati. Ne! Ubio je zlotvor čitavu jednu ligu. Sistematski, odlučno, planski. Po naređenju i ciljano. Ostalo je tek nekoliko desetaka preživjelih iz čitave Mataruške lige, da svjedoče nevjerovatnu storiju, o rađanju, smrti, pa ponovnom rađanju.
A ovo je jedna takva priča. Priča koju treba ispričati od kraja.
Grobnica Tomašica, komšijskih ruku djelo
“Pa idete na gostovanja na kojima ste već unaprijed osuđeni na poraz. Na gostovanja gdje rezultatski i sportski ne možete pobijediti. Jer, tu nema ni trunka sporta. Sport umire u onom trenutku kada se pojavite na terenu, a na ogradi vas dočekaju simpatizeri lokalnog kluba koji uzvikuju ‘Nož, žica, Srebrenica!’ Pa sljedeće kolo igrate u krugu bivšeg logora, pa sljedeće u najzlogasnijem od svih, pa vas vozač lokalnog autoprevoza prvo odveze pred bivši logor, ne znajući k'o fol gdje je stadion lokalne ekipe, a ustvari je namjerno prošao pokraj njega. Ali, na takvim terenima, ustvari, ti si samo pobjednik.”
Ovako priča mladić Dino Dedić. Dino je nekadašnji fudbaler OFK Brdo. Od prvih dana, nakon rata, nosio je dres ovog kluba. Dres koji u sebi nosi boje svih šest uništenih i zatrtih klubova.
Treba li reći da je i njegov rahmetli otac bio fudbaler? Da, treba reći. Treba li reći i da mu je rahmetli amidža bio fudbaler? Da, treba reći. Treba li reći da su mu dajdže bile fudbaleri. Sva trojica. Treba li reći da su svi ubijeni prilikom etničkog čišćenja lijeve obale Sane od srpskih formacija? Da, treba reći. Treba li reći da su fudbalere pobili njihovi poznanici, komšije, nekada i saigrači? Da, treba reći. Treba li reći da je Tomašica, najveća evropska grobnica nakon Drugog svjetskog rata, zapravo komšijskih ruku djelo? Da, treba reći…
Ali, najviše od svega, treba reći da OFK Brdo prkosi smrti. Da u njemu igraju mladići koji većinom nisu upoznali svoje očeve, takođe fudbalere. To su dječica koja su od protivničkih “navijača” svakodnevno izložena najgnusnijim verbalnim torturama i podsjećanjima na ubijanje njihovih roditelja. To su djeca koja se prije i nakon utakmice okupljaju u svlačionicama gdje su im mučeni i ubijani roditelji.
Kako su 1975. kopali svoje grobove
To su mladi ljudi koji svaku utakmicu svjedoče gdje su i u kakvom okruženju žive. Ali, to su heroji koji pobjeđuju. Pobjeđuju na terenu, u glavama, u srcu i duši. Pobjeđuju zaborav, pobjeđuju svoj bol i prkosno svjedoče istini, na ponos ljudi na ovom svijetu i očeva na onom svijetu. Takva su to djeca ponosnih roditelja.
Nego, znate li kako je nastala Tomašica, taj toponim koji ledi krv u žilama? A baš ima veze sa ovom pričom o djeci potomaka pobijene lige. I to direktne veze.
Vidite, tih sedamdesetih godina prošlog vijeka, za one koji ne znaju, diljem bivše zemlje izvodile su se radne akcije. Moglo se nešto sitno i zaraditi. Za izlazak, za piće, džeparac, tek. No, mladi sa Mataruškog brda su bili drugačiji. Radili su u tri smjene. Betonirala se pista za deponovanje željezne rude u Tomašici.
Izet Kadić, ekonomista, priča kako su njegovi fudbaleri te 1975. godine kopali deponiju kako bi izgradili stadion za FK Sloboda. Užasnom ironijom sudbine, potmomognutom zločinačkom rukom, većina ih je ostavila kosti baš u toj deponiji.
Mladi ljudi su zaradom od radne akcije osnovali klub, koji je doslovno ubijen. Cijeli klub. A kad je cijeli klub uništen, onda znajte da je samo iz Slobode – o, kako to ime apsurdno zvuči – kako je samo iz te Slobode Tomašica progutala tri puta po dva brata. Isti je slučaj i sa ostalih pet klubova. Smrt, smrt i samo smrt.
Podignutih glava hodaju Potkozarjem
Godine 2012. jedan drugi mladić daje gol i OFK Brdo pobjeđuje. Ide u viši rang takmičenja. U inat smrti, u inat zlotvorima, u inat zlim ljudima, na ponos one gore, nebeske lige, onih šest klubova koji su prije trideset godina na zemlji činili čudo. Njihovi potomci podignutih glava hodaju Potkozarjem.
A sve nas gleda odozgo veliki Fuad Čaušević Tošak, gledaju vas Ćazim Čušević i Mirzet Čušević, gleda vas trener Patrije Haso Rizvanović, sa kompletnim timom od 15 igrača, gleda vas desno krilo Džananović Kemal, gledaju vas braća Midhet i Ifet Dedić, promatra vas Nihad Čušević, motre na vas Mirsad Ejupović, Nijaz Muhić, Ismet Žerić, Saud Žerić, Abdulah Muhić, Melkadin Fikić, Rahim Novkinić, braća Mustafa i Kemal Kadić, braća Nihad, Nazmija i Mirsad Hegić… Malo li je? I još 200 pride nebeskih fudbalera.
Dobri, čovječe, pogledaj dokumentarni film Tomašica – grobnica fudbalera autora Avde Huseinovića, malo poćuti, zamisli se, uperi pogled prema nebu, pomoli se za nebesku ligu i zemaljske potomke. Svi su zaslužili.
(17. februar 2018. godine)
