Vjerovatno da ne postoji stariji ljubitelj fudbala na prostoru od Triglava do Đevđelije, koji napamet ne zna čuvenu jugoslovensku reprezentaciju s Olimpijskih igara u Helsinkiju 1952. godine: Beara, Stanković, Crnković, Horvat, Čajkovski, Boškov, Ognjanov, Mitić, Bobek, Vukas i Zebec. Ova ekipa odigrala je brojne velike utakmice, ali se najviše pamti dvomeč sa Sovjetskim Savezom u četvrtfinalu Olimpijade. Zbog sukoba tadašnjeg jugoslovenskog političkog vodstva s Informbiroom, duel Jugoslavije i SSSR-a bio je više od sporta.
U prvom susretu, odigranom 20. jula 1952. u Tampereu, Plavi su vodili 5:1 do 15-ak minuta prije kraja, a onda su Trofimov, Bobrov (2) i Petrov donijeli izjednačenje (5:5). U ponovljenoj utakmice, dva dana kasnije, Zbornaja je povela golom Bobrova, ali su Mitić, Bobek i Čajkovski preokrenuli za epsku pobjedu Jugoslavije (3:1). Kakav značaj je imala utakmica, pokazuje podatak da poraz od Jugoslavije nije spominjan u sovjetskoj štampi sve do Staljinove smrti sljedeće godine.
Malo ko je tada mogao pretpostaviti da će Plavi na narednu pobjedu nad Sovjetima čekati skoro 33 godine. U tom periodu će se Zbornaja s kamatama revanširati za poraz u Tampereu. Naredne dvije utakmice bile su naročito bolne za reprezentaciju Jugoslavije: Najprije je SSSR bio bolji (1:0) u finalu Olimpijskih igara u Melbourneu 1956. godine, a onda i u finalu prvog Evropskog prvenstva u Parizu 1960. godine (2:1). Prošlo je još nekoliko decenije, brojnih susreta u kojima je pobjeda nad SSSR-om ostala san za generacije jugoslovenskih fudbalera. Do sredine 80-ih bilans međusobnih susreta bio je užasan za Plave: Jedna pobjeda (u Tampereu), tri remija, čak devet poraza protiv Sovjeta!
Šansa za prekid neugodne tradicije javila se početkom 1985. Kako bi reprezentacija što spremnije dočekala drugi dio kvalifikacija za Mundijal u Meksiku 1986. godine, Fudbalski savez Jugoslavije je prihvatio poziv iz Indije za učešće na Nehru Gold Cupu u Cochinu. Takmičenje je, uz učešće osam ekipa, održano u januaru i februaru 1985. godine, u vrijeme zimske pauze u domaćem prvenstvu. Među 18 fudbalera, koje je selektor Miloš Milutinović poveo u Indiju našla su se trojica igrača jesenjeg prvaka Sarajeva (Hadžibegić, Pašić, Jozić) i dva člana Željezničara, tada trećeplasirane ekipe u prvenstvu i četvrtfinaliste Kupa UEFA (Baždarević i Baljić).
Plavi su se našli u Grupi B, zajedno sa selekcijama SSSR-a, Irana i Univerzitetske reprezentacije Kine. Takmičenje su počeli sigurnom pobjedom nad Iranom (3:1), uz dva gola Mirsada Baljića i jedan Marka Mlinarića, a naredni protivnik bila je reprezentacija SSSR-a. Sovjeti su se namučili na startu protiv kineskih studenata, jedva pobijedili 3:2, u utakmici u kojoj se obrukao Rinat Dasajev, tada ponajbolji golman na svijetu. Zato je selektor Eduard Malofejev na meču protiv Jugoslavije “jedinicu” povjerio Mihailu Burjukovu, golmanu tek prvovisanog sovjetskog prvaka – Zenita iz Lenjingrada (Sankt Peterburga). Zbog povrede je morao pauzirati još jedan odlični sovjetski fudbaler – Oleg Protasov, tadašnji član ukrajinskog Dnjepropetrovska.
Utakmica između Jugoslavije i SSSR-a izazvala je nezapamćen interes u Cochinu. Na prepunom Stadionu Aria Mehre natiskalo se 60.000 gledalaca, koji su karte na crnom tržištu karte plaćali i sedam puta skuplje od regularne cijene. Selekcija Miloša Milutinovića bila je “BiH u malom”, jer je u timu koji je počeo susret bilo čak osam fudbalera rođenih u našoj zemlji: Ranko Stojić (Bugojno), Zoran i Zlatko Vujović (Sarajevo), Faruk Hadžibegić (Sarajevo), Mirsad Baljić (Sarajevo), Blaž Slišković (Mostar), Mehmed Baždarević (Višegrad) i Predrag Pašić (Sarajevo).
Početak utakmice nagovještavao je nastavak neugodne tradicije. Igrao se 12. minut, kada je Nikolaj Larionov, “zadnji vezni” Zenita, pobjegao odbrani Plavih i savladao Stojića (0:1). No, samo četiri minuta kasnije stvari su vraćene na početak: Anatolij Demjanenko, centarhalf kijevskog Dinama, “ničim izazvan” igrao je rukom u svom šesnaestercu, a južnokorejski sudija Park Hee-Chang je pokazao na bijelu tačku.
Siguran izvođač jedanaesterca bio je Faruk Hadžibegić, stub odbrane Sarajeva, koji je tako postigao prvjenac u reprezentativnom dresu (1:1). Nastavak utakmice prošao je u otvorenoj igri, mnogo šansi s obje strane, a odluka je pala šest minuta prije kraja. Sjajnu akciju Jugoslovena završio je Zlatko Vujović i postigao pobjedonosni pogodak (2:1).
Tako su dvojica rođenih Sarajlija pogodila za 33 godine čekani trijumf nad SSSR-om. Deset dana kasnije će se reprezentacije Jugoslavije i SSSR-a sastati još jednom, ovaj put u finalu Nehru Gold Cupa. Selektor Malofejev vratio je u tim Dasajeva, koji mu odužio odličnim nastupom i bravuroznim odbranama. Sovjeti su slavili 2:1, osvojili trofej, a ponovo je strijelac za Plave bio Faruk Hadžibegić iz jedanaesterca.
Jugoslavija – SSSR 2:1 (1:1)
Cochin, 25. januar 1985. Stadion Aria Mehre. Gledalaca 60.000. Vrijeme toplo, teren pogodan za igru. Sudija: Park Hee-Chang (Južna Koreja). Žuti karton: Sulakvelidze (SSSR). Strijelci: 0:1 Larionov (12), 1:1 Hadžibegić (16), 2:1 Zl. Vujović (84).
JUGOSLAVIJA: Stojić, Zo. Vujović, Baljić, Gudelj, Hadžibegić, Radanović, Zl. Vujović, Slišković, Vokri (Živković), Baždarević, Pašić (Mlinarić). Selektor: Miloš Milutinović.
SSSR: Birjukov, Sulakvelidze, Borovski, Višnevski, Demjanenko, Larionov, Zigmantovič (Alejnikov), Šavlo, Gavrilov (Litovčenko), Dmitrijev, Stukašov. Selektor: Eduard Malofejev.
