Bodreni od brojnih navijača, koji su specijalnim vozom stigli iz Sarajeva, puleni Milana Ribara su od početka do kraja utakmice dominirali terenom i deklasirali prvaka Jugoslavije.
Piše: J. MRŽLJAK
Kraj ’60-ih i početak ’70-ih bilo je zlatno doba FK Željezničar, kada su u periodu od pet godina Plavi osvojili čak tri titule jesenjeg prvaka (1967, 1969, 1971). Najspektakularnije je polusezonska titula osvojena na današnji dan prije 54 godine, kada je izborena u direktnom duelu protiv najvećeg rivala i to ubjedljivom pobjedom na njegovom terenu.
Šampionat Jugoslavije u sezoni 1969-70 su puleni Milana Ribara započeli s promjenljivim uspjehom, zabilježivši dva poraza u prvih šest nastupa. Od 7. kola, pobjede nad Slobodom na domaćem terenu (2:1), kreće sjajna dvomjesečna Željina serija, tokom koje su na Koševu pali i niški Radnički (4:1), Hajduk (1:0), Vardar (1:0), Bor (3:1), dok su Plavi u Beogradu pobijedili ekipu Partizana (2:0), te osvojili po bod na teškim gostovanjima protiv Dinama (2:2) i Veleža (2:2).
No, 30. novembra je stiglo bolno prizemljenje, katastrofa na Karaburmi, gdje je jaka ekipa OFK Beograda deklasirala Želju (5:0) u derbiju 15. kola. Sedam dana kasnije su se Plavi iskupili i “istresli” na Čeliku, koji je na Koševu razbijen (4:0) golovima Bajića, Jelušića, Mujkića i Bukala. Pobjedom nad Zeničanima su se Plavi učvrstili na drugom mjestu i primakli lideru Crvenoj Zvezdi na samo bod zaostatka. Žrijeb je odlučio da na kraju polusezone snage odmjere upravo Zvezda i Željezničar i odluče kome će pripasti jesenja titula.
Nakon što je Sarajevo osvojilo titulu u sezoni 1966-67, naredna dva naslova stigla su u vitrine Crvene Zvezde, a puleni Miljana Miljanića krenuli su u pohod na “hat-trick”. U jesen 1969. je Zvezda dobro gurala u domaćem prvenstvu, ali je pomalo neočekivano evropska odiseja završena u osmini finala Kupa šampiona u dvomeču protiv istočnonjemačkog Vorwärtsa iz Berlina (3:2, 1:2). U meču odluke za jesenju titulu Miljanić nije mogao računati na čak trojicu reprezentativaca – Dragana Džajića, Stevana Ostojića i Vojina Lazarevića – dok je Željina ekspedicija na Marakanu stigla bez povrijeđenog Edina Spreče.
Uoči utakmice je Zvezdina tehnička služba sebi zabila autogol. Naime, 14. decembra 1969. godine je teren beogradske Marakane pokriven vlažnim snijegom, koji je uoči meča očišćen tako što je zajedno s bijelim pokupljen i travnati pokrivač. Teren je pretvoren u pravu kaljužu, a bilo je jasno da u takvim uslovima Crveno-bijeli nemaju šansi protiv fantastično fizički pripremljene ekipe Milana Ribara.
“To je pravi teren za nas. Osjećao sam se kao da se igra na najljepšem fudbalskom ćilimu. Uživam kad je teren težak. Tada sam gospodar situacije”, reći će novinarima nakon utakmice Željin half Blagoje Bratić.
Bodreni od brojnih navijača koji su specijalnim vozom stigli iz Sarajeva, Željini fudbaleri od početka su zagospodarili terenom. Plavi su dugim loptama osvajali prostor, stvarali šansi, dok su domaći fudbaleri bezuspješno pokušavali parirati kratkim pasovima. U 13. minuti prvi put se zatresla mreža Zvezdinog golmana Ratomira Dujkovića. Ivica Osim je uposlio Fikreta Mujkića, “Pike” je centrirao na drugu stativu gdje je bio Josip Bukal, koji je vratio loptu u sredinu, da bi Duško Bajić neodbranjivim udarcem s 10-ak metara završio akciju (0:1).
Sedam minuta prije odlaska na odmor prednost Željezničara autogolom je povećao odbrambeni igrač Zvezde Kiril Dojčinovski koji je nespretno odbio centaršut Mujkića i pogodio vlastitu mrežu (0:2). Na poluvremenu je Milan Ribar zamjerio sudiji Guguloviću iz Niša da ima nejednak kriterij, odnosno da je blaži prema domaćim igračima. Bez obzira na suđenje, nastavak nije donio nikakve promjene u odnosu snaga na terenu. Željo je i dalje dominirao, stvarao šanse, no u finišu se pojavio tračak nade za Zvezdu.
U 84. minutu Stanislav Karasi je izveo slobodan udarac, uposlio Živorada Jevtića, koji je savladao Vasilija “Čiku” Radovića (1:2). Pogodak Zvezde kao da je naljutio igrače Želje koji su tri minuta kasnije povećali vodstvo po dobro poznatoj formuli: Faul, nebeski skok Josipa Bukala, neodbranjiv udarac glavom i 14. gol u sezoni najboljeg strijelca jeseni (1:3). Tačku na “i” stavio je Jevtić koji je u 89. minuti loptu grudima unio u sopstvenu mrežu za konačan rezultat (1:4).
Tako je Željo osvojio drugu jesenju titulu u klupskoj historiji, dok je Ivica Osim proglašen za najboljeg igrača polusezone. Nažalost, fudbaleri Željezničara su posustali u proljetnom dijelu i prvenstvo su završili na četvrtom mjestu s 43 boda, iza Crvene Zvezde (46), Partizana (44) i Veleža (43). Plavi su se utješili s dvije pobjede protiv šampiona Crvene Zvezde (3:1 u posljednjem, 34. kolu) i prvim plasmanom na europsku scenu (porazi od Anderlechta 3:4 i 4:5 u Kupu sajamskih gradova). Navijači Želje će još dvije godine čekati na prvu “pravu” titulu…
Crvena Zvezda – Željezničar 1:4 (0:2)
Beograd, 14. decembar 1969. godine. Stadion Crvene Zvezde. Gledalaca 15.000. Vrijeme hladno, teren blatnjav i težak za igru. Sudija: Radosav Gugulović (Niš).
Strijelci: 0:1 Bajić (13), 0:2 Dojčinovski-AG (38), 1:2 Jevtić (84), 1:3 Bukal (87), 1:4 Jevtić-AG (89).
CRVENA ZVEZDA: Dujković, Đorić (Jevtić), Krivokuća, Pavlović, Dojčinovski, Keri, Antonijević, Klenkovski (Novaković), Arnejčič, Aćimović, Karasi. Trener: Miljan Miljanić.
ŽELJEZNIČAR: Radović, Hrvat, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, E. Hadžiabdić, Jelušić, Osim, Bukal, D. Bajić, F. Mujkić (Deraković). Trener: Milan Ribar.
