Februarski “Mostarski turnir” je decenijama bio glavni fudbalski događaj u Jugoslaviji tokom zimske pauze. Turnir, uspostavljen u čast 20-godišnjice oslobođenja Mostara (14. februara 1945.), premijerno je održan 1965. Do 1992. je turnir imao 28 izdanja, a najviše se pamti 1980. godina.
Tada su se na listi učesnika, pored domaćina Veleža, našli i zagrebački Dinamo (zvanični vicešampion Jugoslavije), Sarajevo (tek okrunjeni jesenji prvak) i beogradski Partizan.
Prvog dana je ekipa Sarajeva pomalo neočekivano doživjela ubjedljiv poraz (0:3) u susretu protiv Partizana, koji se u tom trenutku nalazio na devetom mjestu prvoligaške tabele. Irfana Handžića su savladali Slobodan Santrač, Zvonko Varga i Momčilo Vukotić, dok je Safet Sušić promašio jedanaesterac pri rezultatu 0:1. No, “pravi događaj” prvog dana nije bio debakl jesenjeg prvaka nego ono što se dešavalo u uvodnoj utakmici turnira, susretu Veleža i Dinama, koji se prepričava generacijama.
Na današnji dan prije 33 godine, po lijepom vremenu, na ispunjeni Stadion pod Bijelim Brijegom istrčale su ekipe Veleža i Dinama, u duelu čiji je ishod bio nezahvalan za prognozu. Istina je da su Rođeni imali prednost domaćeg terena i bili bolje plasiranih od Modrih jer su jesenju polusezonu okončali su na petom mjestu s 20 bodova, četiri više od desetoplasiranog Dinama. No, Velež je u finišu jeseni pao u formi i rezultatima nakon što je u septembru 1979. na odsluženje vojnog roka otišao najbolji igrač Vahid Halilhodžić.
Nedugo nakon “Vahe”, sivomaslinastu uniformu je obukao i Velimir Zajec, kapiten i najbolji igrač Dinama, ali su Modri u Mostar došli pojačani za Ismeta Hadžića (1954-2015), dotadašnjeg člana Slobode, fudbalera koji je već upisao dva nastupa za reprezentaciju Jugoslavije. Pored novajlije Hadžića, ostatak Dinamove ekipe činile su sjajni igrači kakvi su Zlatko Kranjčar, Stjepan Deverić, Marko Mlinarić, Rajko Janjanin, Željko Stinčić, Tomislav Ivković, Džemal Mustedanagić, koji će nekoliko mjeseci kasnije osvojiti Kup maršala Tita.
Početak utakmice dao je naslutiti da će se desiti nešto neobično. Jedva da je prošlo pet minuta igre, a Stinčića su već savladali Vladimir Skočajić (1:0) i Dragan Okuka (2:0). Rođeni lete terenom, igrom maestralno diriguje Blaž Slišković, a “Taramba” Skočajić u 23. minutu postiže svoj drugi gol (3:0). Tada se bude gosti, mrežu Envera Marića tresu Zlatko Kranjčar (3:1) i Stjepan Deverić (3:2). U finišu prvog poluvremena Slišković postiže svoj prvi gol i na odmor se odlazi s dva gola prednosti za Mostarce (4:2).
Nastavak je donio pravu rapsodiju pulena Vukašina Višnjevca. Blaž Slišković u 49. minutu postiže peti pogodak (5:2), nakon čega Vlatko Marković vrši izmjenu na golu. Željko Stinčić ustupa mjesto Tomislavu Ivkoviću, bivšeg mijenja budući reprezentativac Jugoslavije. No, samo što je stao između stativa i “Tomica” mora vaditi loptu iz mreže nakon trećeg gola Skočajića (6:2). “Taramba” uskoro postiže i svoj četvrti, Veležov sedmi pogodak (7:2), da bi finiš susreta prošao u znaku Sliškovića.
U 71. minutu je dosuđen slobodan udarac za Velež, iskosa, na mjestu s kojeg je bilo moguće samo centrirati, ne i direktno pucati na gol. “Evo po 100 maraka da ću dati gol”, navodno je “Baka” dobacio sudiji Maksimoviću, koji je prihvatio opkladu i odgovorio da “nema šansi iz mrtvog ugla zatresti mrežu”. Slišković je u svom stilu raspalio i pogodio rašlje (8:2), a nakon utakmice ga je ispred svlačionice sačekao Maksimović i platio opkladu. To nije sve: “Baka” je do kraja postigao još jedan gol i tako postavio konačan rezultat (9:2). Antologijska utakmica smatra se najtežim porazom Dinama u klupskoj historiji.
Mostarski šereti su objašnjenje za debakl Modrih pronašli u numerologiji, odnosno “mističnoj” vezi rezultata (9:2) i datuma odigravanja utakmice (9.2.).
Urbana legenda kaže da su se igrači Dinama nakon utakmice pravdali za blamažu: “Danas smo bili mamurni, sinoć smo malo zaružili…”, na šta im je Baka Slišković odgovorio: “A šta mislite gdje smo mi bili”.
Legendarni “Baka” je narednog dana riješio finale, postigao jedini gol za pobjedu Veleža nad Partizanom (1:0), osvojio trofeje za najboljeg igrača i strijelca turnira. Modri su donekle popravili utisak trijumfom (2:0) nad Sarajevom u utakmici za treće mjesto, no 9. februar 1980. ostao je upisan u historiju.
Velež – Dinamo 9:2 (4:2)
Mostar, 9. februar 1980. Stadion pod Bijelim Brijegom. Gledalaca 20.000. Vrijeme sunčano, teren pogodan za igru. Sudija. Dušan Maksimović (Novi Sad).
Strijelci: 1:0 Skočajić (4), 2:0 Okuka (5), 3:0 Skočajić (23), 3:1 Kranjčar (29), 3:2 Deverić (40), 4:2 Slišković (43), 5:2 Slišković (49), 6:2 Skočajić (56), 7:2 Skočajić (63), 8:2 Slišković (71), 9:2 Slišković (82).
VELEŽ: Marić, Ćutuk, Dž. Hadžiabdić, Vukićević (Jakirović), Matijević, Đurasović, Okuka, Slišković, Slato, Ledić (Zovko), Skočajić (Kalajdžić). Trener: Vukašin Višnjevac.
DINAMO: Stinčić (Ivković), I. Hadžić, Tucak, Mustedanagić (Devčić), Kurtela, D. Bošnjak, (S. Marić), Kranjčar, Bručić, Deverić, R. Janjanin (Bonić), Mlinarić. Trener: Vlatko Marković.
