Sjećanje na finale Mundobasketa u Manili, susret koji se pamti po rovovskoj borbi Jugoslavije i SSSR-a i čudesno oporavljenom Mirzi Delibašiću zahvaljujući majci Dudi i kineskom ljekaru…
Piše: J. MRŽLJAK
Za jugoslovensku košarku su ‘70-e godine prošlog stoljeća bile zlatno doba. Sve je počelo s osvajanjem titule svjetskog prvaka u Ljubljani (1970), nastavilo se s tri uzastopna evropska zlata (1973, 1975, 1977), a između ovih uspjeha u riznicu su stigla dva srebra – na Svjetskom prvenstvu u Portoriku (1974) i Olimpijskim igrama u Montrealu (1976). Stoga ne čudi da je reprezentacija Jugoslavije u ulozi favorita stigla na Svjetsko prvenstvo na Filipinama, od 1. do 14. oktobra 1978.
Za razliku od Evropskog prvenstva u Liježu godinu ranije, kada su u selekciji Aleksandra Nikolića bila čak četvorica igrača Bosne (Delibašić, Radovanović, Varajić, Đogić), tadašnjeg viceprvaka Jugoslavije, u Manili je knjiga spala na “Kinđeta” i “Rašu”, iako su Studenti bili ovjenčani dvostrukom domaćom krunom. Možda je razlog bio to što je u Liježu Nikolićev pomoćnik bio Bogdan Tanjević, trener Bosne, dok je u Manili tu funkciju obavljao Petar Skansi, šef struke Jugoplastike, pa su Žuti imali najviše reprezentativaca na Mundobasketu (Jerkov, Krstulović, Vilfan).
U prvoj fazi Svjetskog prvenstva je Jugoslavija igrala u Grupi A i zabilježila tri ubjedljive pobjede – protiv Senegala (99:64), Južne Koreje (121:85) i Kanade (105:95). Potom su se Plavi našli u finalnoj grupi “top-8”, iz koje su dvije najbolje selekcije vizirale kartu za superfinale i borbu za zlato. U “top-8” su Plavi prvo lako pobijedili domaćina, selekciju Filipina (117:101), onda deklasirali stare mušterije Italijane (108:76), no trijumf nad Azzurrima pomutila je povreda leđa Mirze Delibašića.
Povreda je natjerala Kinđeta da propusti naredni susret protiv Amerikanaca, koji su zbog preklapanja NCAA kalendara poslali selekciju evangelističke vjerske kongregacije “Athletes in Action”. O kakvoj se ekipi radilo pokazuje podatak da su tek dvojica američkih reprezentativaca kasnije stigla do epizodnih uloga u NBA: Ralph Drollinger je upisao šest nastupa za Dallas Maverickse (1980-81), dok se Irvin Kiffin malo više “naigrao” u 26 utakmica za San Antonio Spurse (1979-80).
Ipak, Kiffin nije bio toliko nepoznat, jer se otisnuo u Evropu i s francuskim Limogesom je 1982. osvojio Kup Radivoja Koraća, pobijedivši u finalu Šibenku Dražena Petrovića. Naravno, “Misionari” nisu bili ravnopravan protivnik reprezentaciji Jugoslavije, pa su puleni Aleksandra Nikolića s pola snage zabilježili trijumf (100:93).
Delibašić se vratio u tim u najtežem susretu finalne grupe, duelu protiv SSSR-a, međutim legendu Bosne ponovo su “ukliještila” leđa. Kinđe je odigrao svega 12 minuta, napravio četiri lične greške i u bolovima napustio parket.
Izostanak Delibašića su nadomjestili saigrači: Zahvaljujući Dalipagiću (37 poena), Kićanoviću (34) i Radovanoviću (18), “Zbornaja” je pobijeđena (105:92) i Jugoslavija je došla na korak do finala. Dok su Plavi rušili sve pred sobom, pravu dramu je proživljavao najbolji sportista BiH u prošlom stoljeću.
Mirza Delibašić je puna četiri dana ostao prikovan za krevet, gledajući pobjede timskih drugova nad Brazilom (91:87) i Australijom (105:101), kojima su Plavi izborili veliko finale protiv SSSR-a.
Na hotelski faks tada je stigla neočekivana poruka iz Sarajeva: Mirzina majka Duda je savjetovala da se pomoć za njenog sina potraži kod ljekara kineske reprezentacije, jednog najboljih stručnjaka akupunkture! Rečeno-učinjeno. Chang Chia Jui, 50-godišnji kineski ljekar, obavio je “seansu”, tražio živac, zabadao iglice, a Kinđe je sve stoički podnosio samo da zaigra u finalu.
Zaista, Delibašić je bio spreman za finale na današnji dan prije 45 godina. U subotu 14. oktobra 1978. godine, malo iza podne, čitava zemlja od Triglava do Đevđelije bila je uz TV ekrane. Jugoslavija protiv SSSR u velikom finalu, duelu koji je trebao Plavima donijeti drugu ili Sovjetima treću titulu svjetskog prvaka. Na veliko iznenađenje, profesor Aca Nikolić je čudesno oporavljenog Delibašića stavio u startnu petorku, zajedno s Ćosićem, Dalipagićem, Kićanovićem i Jerkovom.
Kinđe je na “jedinici” od početka sjajno dirigovao igrom Plavih, na startu ubacio šest poena uz 100-postotan učinak iz igre (2-2) i s linije slobodnih bacanja (2-2), no fizički iscrpljen sve se teže kretao i brzo je zamijenjen Slavnićem. Vidjelo se da je Zbornaja izvukla pouke iz poraza u prvom susretu, zbog čega je finale bilo znatno neizvjesnije. Nakon što je Jugoslavija u 15. minutu stigla do +11 (31:20), Sovjeti su do odmora uspjeli izjednačiti (41:41).
I u nastavku je vođena neizvjesna borba, Plavi su često bili u zaostatku, pojavila se nervoza. Dotad nezaustavljivi Kićanović počeo je griješiti zbog čega ga je zamijenio debitant na velikim takmičenjima – Peter Vilfan. Značajnu ulogu imao je Ratko Radovanović, Bosnin centar, koji se s Ćosićem, Jerkovom i Žižićem mijenjao u rovovskoj borbi s gorostasnim centrom Sovjeta – 221 centimetra visokim Vladimirom Tkačenkom.
Drama je dostigla vrhunac u posljednjih 90 sekundi, kada su se na parket vratili Delibašić i Kićanović. Pri rezultatu 71:71, petu ličnu grešku dobio je Krešimir Ćosić, nakon čega je Delibašić strpljivo vodio napad koji je Kićanović 45 sekundi prije kraja završio pogotkom (73:71). Na suprotnoj strani je poravnao Miškin (73:73), da bi Delibašić u posljednjoj sekundi promašio, pa je utakmica otišla u produžeka.
Možda ključni trenutak utakmice desio se na početku produžetka. Prilikom podbacivanja, za loptu su skakali Radovanović i Tkačenko, a najviši igrač na terenu je faulirao Bosninog centra. Bila je to peta lična greška za Tkačenka, “Rašo” je pogodio oba slobodna vacanja i doveo Plave u vodstvo (75:73), no Sergej Belov je odmah izjednačio (75:75). U narednom napadu je precizan Kićanović (77:75), ponovo i slavni Belov (77:77), koji je do produžetka bio potpuno neprimjetan.
Na isteku drugog minuta produžetka Delibašić postiže jedan od najvažnijih poena u karijeri (79:77), potom maestralno asistira za Kićanovića (81:77). Kada je Dalipagić pogodio jedno slobodno bacanje (82:77) bilo je jasno da je utakmica riješena. Do kraja je Sergej Belov s dva prodora samo uspio smanjiti rezultat (82:81), ali ne i ugroziti pobjedu Plavih, tog dana u bijelim majicama. Tako je Jugoslavija osvojila drugu titulu svjetskog prvaka, posljednji naslov tokom zlatnih ‘70-ih.
Jugoslavija – SSSR 82:81 (73:73, 41:41)
Manila, 14. oktobar 1978. Dvorana Araneta Coliseum. Gledalaca 30.000. Sudije: Ron Omori (SAD) i Don Cline (Kanada). Pet ličnih grešaka: Ćosić (39), Tkačenko (41), Jedeško (44).
JUGOSLAVIJA: Vilfan (6), Kićanović (15), Žižić (6), Knego, Jerkov (4), Skroče, Slavnić (4), Ćosić (6), Radovanović (10), Krstulović, Dalipagić (21), Delibašić (8). Selektor: Aleksandar Nikolić.
SSSR: Jeremin (11), Bološev, Lopatov (8), Žarmuhamedov (6), Saljnikov (12), Jedeško (4), S. Belov (12), Tkačenko (14), Miškin (10), Jovajša (2), Belostenji (2), Žigilij. Selektor: Aleksandar Gomeljski.
