Vojvodinu i Rudar su dijelila dva ranga takmičenja, a trener Ljupko Petrović je u timu imao asove kakvi su Siniša Mihajlović, Miloš Šestić, Slaviša Jokanović, Budimir Vujačić…
Piše: J. MRŽLJAK
Krajem 80-ih godina pošlog stoljeća sudbina je nekoliko puta spajila dva komšijska kluba iz Bosanske krajine. Nakon što je 1981. ispao iz elitnog ranga, banjalučki Borac je narednih sedam sezona igrao u Drugoj ligi Zapad, gdje mu je od 1985. društvo pravio Rudar iz Ljubije. U sezoni 1987-88 je Borac senzacionalno osvojio Kup maršala Tita, ali i u posljednji trenutak, nakon mrtve trke s komšijama iz Ljubije, izborio plasman u novoformiranu Jedinstvenu drugu ligu.
Zato su Zeleno-crni iz Ljubije narednu sezonu (1988-89) morali igrati u Međurepubličkoj ligi Zapad, gdje su im, između ostalog, rivali bili bivši prvoligaši Zagreb, Split i Maribor. U jednoj od najboljih sezona u historiji, “Rudari” su osvojili titulu u trećeligaškom rangu, ali i ostvarili najveći uspjeh u klupskoj historiji – plasman u polufinale Kupa maršala Tita. Bio je to podsjetnik na slavne dane s početka ’70-ih, kada je klub iz Ljubije dva puta igrao kvalifikacije za Prvu ligu.
Malo je nedostajalo da u sezoni 1988-89 Rudar ponovi uspjeh koji je Borac ostvario 12 mjeseci ranije. Postoji još jedna poveznica: I Rudar i Borac su u četvrfinalu eliminirali novosadsku Vojvodinu. Trećeligaš iz Ljubije je senzacionalni pohod počeo 10. avgusta 1988. godine, kada je na Gradskom stadionu u Prijedoru pred 6.000 gledalaca savladan prvoligaš Vardar iz Skoplja. Jedini gol za pobjedu (1:0) Zeleno-crnih postigao je Emir Mušić u 68. minutu.
U osmini finala je pulene Radoslava Zubanovića žrijeb spojio s vrlo jakim drugoligašem – Dinamom iz Vinkovaca – a prvi meč je odigran na Stadionu kraj Bosuta. Rođeni Sarajlija, Nebojša Novaković, doveo je domaćina u vodstvo, poravnao je Mušić, onda Mladen Karoglan, bivši igrač bugojanske Iskre, do odmora ponovo donio prednost Vinkovčanima. U nastavku senzacionalan preokret u režiji Fahrudina Bihorca, Nedeljka Topića i Radovana Bijeljca za konačnih 2:4. Revanš u Prijedoru okončan je remijem 1:1 (Duško Ostojić strijelac za Rudar) i Zeleno-crni su izborili četvrtfinale.
Naredni protivnik bila je novosadska Vojvodina, predvođena asovima kakvi su Miloš Šestić, Siniša Mihajlović, Slaviša Jokanović, Siniša Vorkapić, Budimir Vujačić… “Lale” su drugi put uzastopno u četvrtfinalu za protivnika imali krajiški klub: sezonu ranije su, nakon lagane pobjede nad Borcem u prvom susretu u Novom Sadu (3:0), u revanšu doživjeli potop od banjalučkog drugoligaša (1:6). Bilo je malo nagovještaja da će se historija ponoviti u dvomeču s Rudarom.
Vojvodinu i Rudar su dijelila dva ranga takmičenja, a Novosađani su krajem jeseni 1988. bili lider prvoligaške tabele, sa sjajnim igračima i trenerom Ljupkom Petrovićem. Uprkos prognozama, prvi susret, odigran u Prijedoru 30. novembra 1988. godine, donio je pobjedu autsajdera (2:1). Nedeljko Topić, kapiten Rudara, postigao je oba gola za Rudar, dok je strijelac pogotka za Vojvodinu bio Ljubo Vorkapić. Između prve utakmice u Prijedoru i revanša u Novom Sadu, Vojvodina je osvojila jesenju titulu i u ulozi apsolutnog favorita dočekala Zeleno-crne, na današnji dan prije 36 godina.
Milioni gledalaca širom Jugoslavije u direktnom TV prenosu iz Novog Sada su vidjeli hrabru igru Rudara. Trener Zubanović je svojom taktikom uspio neutralisati Miloša Šestića, pa je najveću prijetnju predstavljao Siniša Mihajlović. “Miha” je prvi zaprijetio u svom stilu, iz slobodnog udarca s 25 metara, ali je Sead Rešić bio na visini zadatka. Nakon šanse Gorana Kartalije, pomoćni sudija Milan Mileusnić je teško oštetio goste: Nedeljko Topić je bio u gol šansi, no “mahač” je podigao zastavicu zbog nepostojećeg ofsajda.
I nastavak je donio jalove napade Crveno-bijelih, koje je s lakoćom zaustavljala odbrana Rudara. U 52. minutu je Topić izveo slobodan udarac i zaposlio golmana Čedu Marasa. Kako se bližio kraj utakmice, tako je rasla nervoza kod igrača jesenjeg prvaka: frustrirani Siniša Mihajlovića je povlačenjem za dres zaustavio kontru Sretka Vojkića i zaradio žuti karton. Malo kasnije je Mihajlović s vrha šesnaesterca pucao pravo u Rešića. Potpuno bezidejnim Novosađanima ostalo je samo da udarcima s distance pokušaju doći do pogotka: jedan takav šut putio je rezervista Dragan Punišić, lopta je nezgodno odskočila ispred Rešića, ali nije iznenadila golmana Rudara.
U finišu je Rešić još jednom odbranio slobodnjak Mihajlovića, da bi na suprotnoj strani Topić izašao sam pred Marasa i pogodio golmana Vojvodine. Kada je Zoran Petrović iz Beograda, najbolji tadašnji jugoslovenski sudija, označio kraj utakmice, počelo je veliko slavlje fudbalera Rudara i njihovih navijača. Trećeligaš je u dvije utakmice eliminirao ekipu koja će na kraju sezone postati prvak Jugoslavije! U zimskoj pauzi je Nedeljko Topić, najbolji igrač kluba iz Ljubije, prešao u redove zagrebačkog Dinama, što je uveliko utjecalo da bajka Rudara bude prekinuta u polufinalu, u martu 1989. godine, kada su puleni Radoslava Zubanovića tek nakon izvođenja jedanaesteraca eliminirani od Veleža.
Vojvodina – Rudar (Ljubija) 0:0
Novi Sad, 21. decembar 1988. Stadion Vojvodine. Gledalaca 5.000. Vrijeme sunčano i hladno. Teren pogodan za igru. Sudija: Zoran Petrović (Beograd). Žuti kartoni: Mihajlović (Vojvodina), Kevrić (Rudar).
VOJVODINA: Maras, Mijić, B. Vujačić, Šapurić (E. Muhić), Kartalija, Milovac, S. Mihajlović, Jokanović, Joksimović, M. Šestić (Punišić), Vorkapić. Trener: Ljupko Petrović.
RUDAR: Rešić, Cerić, Bihorac, D. Lukić, Vojkić, Kevrić, Mušić, Kaltak, Zdjelar (Jagodić), Drljača, N. Topić. Trener: Radoslav Zubanović.
