Čuvernu rečenicu “Ljudi, pa je li to moguće” nije prvi izgovorio Mladen Delić u decembru 1983. na Poljudu, nego Vladanko Stojaković prije tačno pola stoljeća u Atini…
Piše: J. MRŽLJAK
U fudbalskoj Evropi se tokom decembra igraju posljednje runde evropskih klupskih takmičenja, a u prošlosti je ovaj mjesec ponekad bio rezervisan i za kraj kvalifikacija za velike reprezentativne finalne turnire. Ko još ne pamti “ljudi, pa je li to moguće”, legendarnu utakmicu Jugoslavija – Bugarska 3:2, odigranu 21. decembra 1983. na Poljudu, kojoj su prethodila dva dramatična duela protiv Velsa (1982/1983), u istom kvalifikacionom ciklusu, također u posljednjem mjesecu.
Tokom cijele decenije ‘70-ih (1970-1979), fudbalska reprezentacija Jugoslavije u decembru je odigrala samo jednu utakmicu. Ali kakvu! Na današnji dan prije tačno 50 godina u Atini se dešavala prava drama, susret koji je ušao u historiju. Bio je to posljednji duel 7. grupe evropske zone kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u SR Njemačkoj. U istoj grupi su se našle reprezentacije Jugoslavije, Španije i Grčke, pri čemu je samo pobjednik vizirao kartu za Njemačku.
Plavi su kvalifikacije otvorili remijem protiv Španije u Las Palmasu (2:2), u utakmici u kojoj je Duško Bajević postigao oba gola za Jugoslaviju, a domaćin spasio bod u 89. minutu pogotkom Juana Manuela Asensija, veziste Barcelone. Uslijedila je “mršava” pobjeda nad Grčkom (1:0) na beogradskoj golom Jovana Aćimovića, susret koji je nagovijestio da će “Heleni” skupo prodavati kožu protiv favorita. U narednoj utakmici su Grci bili na putu da odrade posao za Plave, u Atini su sredinom drugog poluvremena vodili protiv Španije (2:1), ali je “Furija” preokrenula (2:3).
Nakon što su se Španci još jednom namučili s Grčkom i zabilježili drugi trijumf (3:1), sve je trebala riješiti utakmica u Zagrebu. Na prepunom Maksimiru, pred 65.000 gledalaca, 21. oktobra 1973. godine, Jugoslavija je pobjedom nad Španijom mogla izboriti prvi plasman na Mundijal nakon 12 godina. No, događaji na terenu zamalo su donijeli direktni plasman Španije na Svjetsko prvenstvo. Gosti su bili bolji, stvorili nekoliko šansi, ali je golman Enver Marić sačuvao mrežu (0:0), spasio Plave i održao ih u životu u kvalifikacijama.
Do kraja je ostala samo jedna utakmica, Grčka – Jugoslavija u Atini, 19. decembra 1973. Na tabeli Grupe 7 vodila je Španija sa 6 bodova i gol-razlikom +3, Jugoslavija je bila druga s 4 poena i gol-razlikom +1, a Grčka držala fenjer, bez bodova i ikakvih šansi. Plavima je za direktan plasman u Njemačku protiv Grčke bila neophodna pobjeda od najmanje tri gola razlike, trijumf s dva gola razlike vodio je u majstoricu s Španijom, dok je svaki drugi rezultat utakmice u Atini odgovarao “Crvenoj furiji”.
Uoči susreta odluke, Fudbalski savez Jugoslavije odlučio je pojačati stručni štab reprezentacije. Kao pomoć selektoru Vujadinu Boškovu imenovana je komisija u kojoj su bili treneri najboljih jugoslovenskih timova tog vremena – Miljan Miljanić (Crvena Zvezda), Sulejman Rebac (Velež), Tomislav Ivić (Hajduk) i Milan Ribar (Željezničar) – a njima je pridodat Milovan Ćirić. No, Boškov je smatrao ovakvo rješenje ponižavajućim, odbio biti dio komisije i nakon više od tri godine napustio kormilo reprezentacije.
Čim je 9. decembra okončan jesenji dio Prvenstva Jugoslavije, selektorska komisija je reprezentativce odvela na mini-pripreme u Split. Nisu mogli računati na povrijeđenog Braneta Oblaka, što je bila samo jedna u nizu promjena u odnosu na meč protiv Španije. Prebrisani su i Krivokuća, Bogićević, Vabec i Bjeković, a u vatru bačeni igrači dotad tek s jednim reprezentativnim nastupom – Enver Hadžiabdić, Ivan Buljan, Ivica Šurjak i Vladimnir Petrović.
Kada je zapadnonjemački sudija Kurt Tschenscher (vodio i prvi susret dvije selekcije u Beogradu) 19. decembra 1973. izveo timove na Stadionu Karaiskakis, izbor “prvih 11” jugoslovenske selektorske komisije mogao je otkriti koje klubove vode Miljanić, Ribar, Rebac i Ivić. Naime, u timu su bila četvorica “zvezdaša” (Pavlović, Karasi, Aćimović, Džajić), po dvojica “hajdukovaca” (Buljan i Jerković), “veležovaca” (Marić i Bajević), “željovaca” (Hadžiabdić, Katalinski) i jedini “uljez” Ilija Petković iz francuskog Troyesa, kao podsjećanje da je Milovan Ćirić, preostali član selektorske komisije, nekad trenirao njegov matični klub OFK Beograd.
Kako je počela utakmica u Atini, činilo se da će Plavi s lakoćom izboriti plasman na Mundijal. U 12. minuti je Karasi centrirao na Bajevića, čiji je udarac glavom na gol-liniji, također glavom, zaustavio jedan grčki igrač. Lopta se odbila do Petkovića, koji je glavom uputio prema golu, da bi igru “glavometa u četiri čina” završio “Princ s Neretve”. Bajević je sjajno reagovao, promijenio smjer lopti koja je prevarila grčkog golmana (0:1).
Samo tri minuta kasnije su Jugosloveni postigli drugi gol i poravnali se s Španijom na čelu tabele. Aćimović je uposlio Petkovića, koji je vratio Karasiju, a Zvezdin vezista je s 12 metara majstorski lobovao Kalesidisa (0:2). U 28. minuti su Plavi imali šansu da dotuku ošamućenog rivala, ali je Bajević bio zamalo neprecizan, što je bio uvod u košmarni finiš prvog poluvremena.
Najprije je Kostas Eleftherakis, neometan od bilo koga, na vrhu šesnaesterca gostiju primio loptu, imao toliko vremena da je prebaci s jedne na drugu nogu i onda neodbranjivim volejom skine paučinu s Marićevog gola (1:2). U 37. minuti je Duško Bajević učinio ono što nije nikad u karijeri – nakon brojnih nesportskih poteza grčkog halfa Lakisa Glezosa, Veležovom kapitenu su popustili živci, udario je protivnika, a njemački sudija Tschenscher jedva dočekao da mu pokaže crveni karton.
Nedugo nakon što je Bajević sa suzama u očima napustio teren, “zaplakala” je još jedna legenda bh. fudbala. Josip Katalinski je želio vratiti loptu golmanu Mariću, učinio je to nespretno i postigao autogol (2:2), malo prije odlaska na odmor. Neriješen rezultat na poluvremenu, Plavi s igračem manje, u Španiji su već počeli slaviti… Članovi selektorska komisije kreću na sve ili ništa, početkom nastavka u igru uvode 20-godišnjeg Ivicu Šurjaka umjesto veziste Jurice Jerkovića, ali na semaforu i dalje stoji 2:2.
Posljednji, očajnički, ali hrabar korak u 60. minutu bilo je uvođenje “poletarca”, 18-godišnjeg Vladimira Petrovića “Pižona”, umjesto povredom načetog kapitena Dragana Džajića. Samo tri minuta kasnije Plavi s 10 igrača dolaze u novo vodstvo. Karasi je napravio slalom u šesnaestercu Grka, šutirao, Kelesidis je odbranio, a odbijenu loptu Šurjak zakucao u mrežu (2:3). Uslijedili su novi napadi Jugoslovena, bilo je šansi pred golom Kelesidisa, ali je “harakiri-taktika” brojčano inferiornih Plavih ostavljala dosta prostora Grcima da izjednače.
Istekao je 90. minut kada je Vladanko Stojaković, TV komentator Jugoslovenske radio-televizije, počeo tužnu odjavu o propuštenoj šansi za plasman na Mundijal, kada je Enver Hadžiabdić izveo skraćeni korner s lijeve strane. Na drugoj strani je pronašao Petrovića, koji je loptu glavom vratio na 11 metara, gdje je bio najbolji igrač utakmice Karasi i neodbranjivim poluvolejom savladao Kelesidisa (2:4). Jugoslavija je izborila majstoricu sa Španijom! “Ljudi, da li je mogućno”, govorio je Vladanko Stojaković, tačno 10 godina prije nego će ista rečenica proslaviti njegovog kolegu Mladena Delića.
U erupciji oduševljenja, koja je zahvatila sve – od igrača na terenu, preko brojnih jugoslovenskih navijača na tribinama Karaiskakisa, do miliona TV gledalaca na prostoru od Trtiglava do Đevđelije – najsretniji su bili bh. asovi Duško Bajević i Josip Katalinski. Da nije bilo gola Karasija, na sebe bi navukli bijes javnosti. Da život piše romane pokazalo se nepuna dva mjeseca kasnije, kada je upravo Josip Katalinski riješio majstoricu protiv Španije (1:0), postigavši gol koji ga je upisao u “leksikon yu mitologije”.
Grčka – Jugoslavija 2:4 (2:2)
Atina, 19. decembar 1973. Stadion Georgios Karaiskakis. Gledalaca 10.000. Vrijeme sunčano, teren pogodan za igru. Sudija: Kurt Tschenscher (SR Njemačka). Žuti kartoni: Glezos, Dimitriou (Grčka). Crveni karton: Bajević (Jugoslavija).
Strijelci: 0:1 Bajević (12), 0:2 Karasi (15), 1:2 Eleftherakis (30), 2:2 Katalinski-AG (44), 2:3 Šurjak (63), 2:4 Karasi (90).
GRČKA: Kelesidis, Dimitriou, Siokos, Glezos, Aggelis, Eleftherakis, Domazos, Terzanidis, Paridis (Koudas), Delikaris (Aslanidis), Kritikopoulos. Selektor: Alketas Panagoulias.
JUGOSLAVIJA: Marić, Buljan, E. Hadžiabdić, M. Pavlović, Katalinski, Jerković (Šurjak), I. Petković, Karasi, Bajević, Aćimović, Džajić (V. Petrović). Selektorska komisija: Miljan Miljanić, Milan Ribar, Sulejman Rebac, Tomislav Ivić, Milovan Ćirić.
