Sjećanje na vjerovatno najvažniju prvenstvenu utakmicu u historiji bh. klupskog fudbala, odigranu na Tušnju 14. juna 1987. godine.
Piše: J. MRŽLJAK
U historiji jugoslovenskog klupskog fudbala nije bilo tako uzbudljivije završnice kao u sezoni 1986-87. Odluka Slavka Šajbera, tadašnjeg predsjednika Fudbalskog saveza Jugoslavije da, zbog sumnje u namještanje utakmica, poništi posljednje kolo prethodne sezone (1985-86) i čak 12 klubova kazni oduzimanjem po šest bodova u narednom prvenstvu, izazvala je pravi haos.
Pogođeni klubovi su se žalili Sudu udruženog rada u Beogradu. Slučaj se razvlačio tokom cijele sezone 1986-87, pa su u opticaju uvijek bile dvije tabele – sa i bez oduzetih bodova.
U takvoj situaciji se s neviđenom pažnjom očekivalo posljednje kolo prvenstva, odigrano na današnji dan prije 36 godina. Nije bilo utakmice bez takmičarskog značaja – svaki duel mogao je nekom od aktera, po jednoj ili drugoj tabeli, donijeti titulu, osigurati izlazak u Evropu ili opstanak u ligi. Utakmica koja se ipak izdvajala od ostalih bio je meč u Tuzli, gdje je u bh. derbiju Sloboda dočekala Velež.
Pobjedom u pretposljednjem kolu protiv Budućnosti (4:0), Rođeni su preuzeli lidersku poziciju na tabeli bez oduzetih bodova. Uoči posljednjeg kola, Velež je po ovoj tabeli imao 42 boda ispred Partizana i Crvene Zvezde sa po 41 bodom. Po drugoj, “minus 6 tabeli”, Velež je s odličnom gol-razlikom bio drugi (36), iza Vardara (38), ispred Hajduka (36), pri čemu su Skopljanci i Splićani bili među klubovima koji su izbjegli kaznu oduzimanja bodova.
U posljednjem kolu Vardar je imao teško gostovanje kod zagrebačkog Dinama koji je jurio plasman u Kup UEFA. Skopljanci su u cijeloj sezoni osvojili samo 8 bodova u gostima, pa se s velikom sigurnošću moglo pretpostaviti da će se s Maksimira vratiti praznih šaka. Dakle, Velež je trebao pobjedu da po jednoj tabeli preskoči Vardara, po drugoj ostane ispred Partizana i Crvene Zvezde, i tako prvi put u historiji osvoji titulu prvaka Jugoslavije.
Na nesreću Mostaraca, posljednja utakmica bila je jednako važna njihovom rivalu. Fudbaleri Slobode našli su se među šest klubova koji su izbjegli kaznu oduzimanja bodova, ali su slabim igrama došli u situaciju da mogu ispasti i po jednoj i po drugoj tabeli. Tokom proljetne polusezone došlo je i promjene na klupi: Rade Jovičić je od Faruka Pašića preuzeo funkciju trenera. Crveno-crni su bili skoro otpisani tri kola prije kraja jer su čvrsto držali pretposljednju poziciju na obje tabele. Tada je krenula pobjednička serija: Na Tušnju je najprije savladan Radnički (1:0), da bi potom Rade Tošić donio zlata vrijednu pobjedu na Poljudu (1:0), kojom je Sloboda uhvatila priključak i praktično Hajduka ostavila bez titule. Za opstanak je trebalo savladati Veleža u posljednjem kolu…
Valjda je svima jasno kakav značaj je imao duel na Tušnju 14. juna 1987. godine. Najvažnija utakmica Slobode i Veleža u historiji! Interes za utakmicu bio je nezapamćen i mogao se uporediti s fudbalskom groznicom u Tuzli deceniju ranije, kada je generacija Hukića, Šećerbegovića, Gece, Mulahasanovića i drugova jurila plasman u Kup UEFA.
Oko 3.000 ulaznica kupili su navijači Veleža iz cijele BiH, koji su došli s nadom da će njihovi ljubimci ostvariti san generacija, ono što je dva puta zamalo uspjelo ekipi predvođenoj slavnim BMV-om (Bajević, Marić, Vladić). Da simbolika bude potpuna, jedan član slavnog trolista (Duško Bajević) bio je trener, a drugi (Enver Marić) sportski direktor Veleža u sezoni u kojoj se trebala ispisati historija.
Utakmica na prepunom Tušnju počela je burno. U 5. minutu je Sead Kajtaz uposlio Semira Tucea. Veležov kapiten je malo povukao loptu, raspalio s 25 metara i savladao Zvonka Marića za ludnicu na tribini s navijačkom grupom Red Army (0:1). Slavlje navijača Veleža pomutila je vijest iz Zagreba, gdje je Darko Pančev doveo Vardar u vodstvo protiv Dinama. Samo što se krenulo s centra na Tušnju, Tuzlaci su izjednačili. U gužvi pred golom Veleža, Munevera Krajišnika je s leđa oborio Mili Hadžiabdić. Sudija Stipe Glavina je pokazao na bijelu tačku. Cvijan Milošević je poslao golmana Sedina Tanovića u jednu, loptu u drugu stranu i izjednačio rezultat (1:1).
Nakon burnog početka je tempo malo opao, pri čemu su akteri jednim uhom osluškivali rezultate s drugih terena. Dinamo je u Maksimiru do poluvremena preokrenuo rezultat protiv Vardara. Vodili su i Slobodini direktni rivali za opstanak – Čelik protiv Hajduka, Sarajevo protiv Budućnosti, Priština protiv Spartaka. Jedini rezultat koji je odgovarao Slobodi bilo je ubjedljivo vodstvo Partizana nad njihovim rivalom – vinkovačkim Dinamom. Već na početku drugog poluvremena akterima “duela decenije” u Tuzli bilo je jasno da i Slobodi i Veležu “igra” samo pobjeda.
Sredinom drugog poluvremena iz Titograda dolazi vijest da je Dejan Savićević s bijele tačke savladao Envera Lugušića za izjednačenje u meču Budućnost – Sarajevo (1:1). To je značilo da bi Slobodi bio dovoljan i remi da preskoči klub s Koševa na tabeli s oduzetim bodovima. Ali, to nije bila nikakva garancija opstanka. Do kraja utakmica bilo je dosta vremena, a sve je čekalo i “treće poluvrijeme” – rasplet na sudu. Stoga i Tuzlaci i Mostarci kreću na sve ili ništa. Pogotovo je burno ispred Vukašina Petranovića, koji je na golu Veleža zamijenio povrijeđenog Tanovića.
Pištaljka sudije Glavnine ostala je nijema nakon što je u kaznenom prostoru Slobode oboren Predrag Jurić, centarfor Veleža, ali je sudija iz Klisa u 79. minuti opravdano dosudio još jedan penal za Slobodu. Mili Hadžiabdić je pokušao vratiti loptu Petranoviću. Njegovu namjeru je prozreo Nail Beširević, prekinuo dodavanje, da bi ga golman Veleža nepropisno oborio u gol-šansi. Pošto je strijelac prvog gola Milošević u međuvremenu zamijenjen, odgovornost je preuzeo iskusni Goran Miljanović (1956-2008), prerano preminula legenda Tušnja, i pogodio za vodstvo Slobode (2:1).
Uslijedile su mučne scene u gledalištu, kada je s tribine s navijačima Veleža kamenom pogođen pomoćni sudija Jozo Puškar, što je izazvalo upad “specijalaca” koji nisu imali nimalo milosti prema simpatizerima Rođenih. Kada je sudija Glavina označio kraj, na jednoj strani je vladala radost, na drugoj tuga.
Sloboda je i po jednoj i po drugoj tabeli izborila opstanak, baš kao što je Velež po obje ljestvice ostao bez titule. Rasplet je teško pao Dušku Bajeviću. On je najavio odlazak s mjesta trenera Veleža, “zadovoljan zbog plasmana na evropsku scenu, a sjetan što njegovi puleni nisu Mostaru donijeli toliko željeni naslov prvaka”.
U prvom trenutku, dok je još važila tabela s oduzetim bodova, prvakom je proglašen Vardar. Skopljanci su čak prijavljeni za Kup evropskih šampiona, dok se Sarajevo pridružilo Spartaku u Drugoj ligi. Međutim, dva mjeseca kasnije, sedmicu uoči početka narednog prvenstva, beogradski Sud udruženog rada je prihvatio žalbe kažnjenih klubova. Vratio im bodove, što je značilo da se Partizan okitio titulom, dok je vinkovački Dinamo umjesto Sarajeva preselio u Drugu ligu.
Sloboda – Velež 2:1 (1:1)
Tuzla, 14. juni 1987. Stadion Tušanj. Gledalaca 12.000. Vrijeme sparno, teren pogodan za igru. Sudija: Stipe Glavina (Klis). Žuti karton: Krajišnik i Tošić (Sloboda), Hadžiabdić, Đurasović i Međedović (Velež). Strijelci: 0:1 Tuce (5), 1:1 C. Milošević (7), 2:1 Miljanović (80).
SLOBODA: Z. Marić, Ibrić, Tošić, Miljanović, Verlašević, Memišević, Smajlović, C. Milošević (Mrkić), Krajišnik, Lukić, N. Beširević (Stegnjajić). Trener: Rade Jovičić.
VELEŽ: Tanović (Petranović), M. Hadžiabdić, G. Jurić, Kalajdžić, Đurasović, Barbarić, Kajtaz, Tufek (V. Gudelj), P. Jurić, Međedović, Tuce. Trener: Duško Bajević.
