Znate li da je početkom 70-ih igran Kup prvoligaša, jugoslovenski pandan engleskom Liga kupu? Sjećanje na finale, 1. decembra 1971. godine, kada je Sloboda postala prvi pobjednik novog takmičenja.
Piše: J. Mržljak
Iako je najmanje cijenjeno klupsko takmičenje u Engleskoj, tamošnji Liga kup izaziva veliku pažnju ljubitelja fudbala ne samo na Ostrvu nego i širom svijeta. Desetak godina nakon prvog izdanja engleskog Liga kupa, na prostoru bivše Jugoslavije je 1971. pokrenuto slično takmičenje, nazvano Kup prvoligaša. Učestvovalo je 16 jugoslovenskih prvoligaških klubova, pri čemu pravo nastupa nisu imali novi članovi elitnog ranga.
Premijerno izdanje počelo je utakmicama osmine finala, 25. augusta 1971. godine, koje su bile najava onoga što će se događati u nastavku takmičenja. Fudbaleri tuzlanske Slobode su pred 7.000 gledalaca na stadionu Tušanj deklasirali Crvenu zvezdu, pobjednika Kupa maršala Tita i polufinalistu Kupa evropskih šampiona. Najzaslužniji za ubjedljiv trijumf Tuzlaka (4:1) bio je trostruki strijelac Časlav Jevremović, dok je mrežu Dujkovića jednom zatresao i Džemal Cerić.
Tuzlanski prvoligaš imao je sreće s žrijebom, pa je u četvrtfinalu 8. septembra opet imao prednost domaćeg terena. Poput Zvezde u prethodnoj rundi, tako je i ljubljanska Olimpija s Tušnja ispraćena “četvorkom”. Golmana Boruta Škulja su po dva puta matirali Muhamed Glavović i Petar Slavkić za ubjedljiv trijumf Crveno-crnih (4:0).
Sve prognoze su govorile da će puleni Josipa Miće Duvančića okončati učešće u polufinalu, 17. novembra 1971. Tog dana su stigli na splitski “Stari plac”, na gostovanje Hajduku, zvaničnom šampionu Jugoslavije. Uz podršku 8.000 navijača, domaćin je bio motivisan da se revanšira Tuzlacima za ubjedljiv prvenstveni poraz (0:4), 20-ak dana ranije na Tušnju. Uz to, Sloboda je bila bez čak petorice prvotimaca – Jevremovića, Hatunića, Hukića, Geruma i Jusića.
Trener Duvančić je šansu pružio 19-godišnjem Fuadu Mulahasanoviću, koji je u 16. minutu raspalio s 25 metara, iznenadio reprezentativnog golmana Radomira Vukčevića i doveo Slobodu u vodstvo (0:1). U nastavku utakmice favorizovani Splićani nisu izlazili iz šesnaesterca Tuzlaka, izveli su čak 20 kornera, stvorili brojne šanse, ali je briljirao golman Slobode Rizah Mešković. U finišu je goste zadesio dodatni hendikep, kada je sudija Marijan Rauš iz Varaždina isključio Džemala Cerića, ali je i s igračem manje Sloboda izdržala i zabilježila trijumf za plasman u finale.
Bilo je to drugo finale Slobode u istoj kalendarskoj godini jer su šest mjeseci ranije od Crvene Zvezde izgubili odlučujući dvoboj u Kupu maršala Tita. Protivnik Crveno-crnih u meču za trofej bio je Željezničar, koji je do finala pobijedio Radničkog u Kragujevcu (3:1), Borca na Koševu (5:3) i Vojvodinu, također na domaćem terenu (2:0). Posebno uzbudljiv bio je susret četvrfinala s Borcem, jer su Banjalučani na poluvremenu imali dva gola prednosti (1:3). Međutim, u nastavku su se za preokret pobrinuli Boško Janković i Josip Bukal, obojica sa po dva gola.
Bh. finale bilo je na programu na današnji dan prije 52 godine na Tušnju. Fudbaleri Željezničara bili su u ulozi blagog favorita jer su tri mjeseca ranije, na istom stadionu, u prvenstvenom susretu slavili pobjedu (3:1) golovima, koga drugog nego, Bukala i Jankovića (2). Uz to, Željo je držao treću poziciju na tabeli, dok su Tuzlaci bili na diobi 13. mjesta, samo s bodom više od pretposljednjeg Radničkog (K) i dva više od “fenjeraša” Sutjeske. Finalisti su imali lošu uvertiru za odlučujući susret jer su nekoliko dana ranije katastrofalnoi poraženi u prvenstvenim utakmicama 15. kola: Sloboda na Karaburmi od OFK Beograda (1:5), Željezničar u Novom Sadu od Vojvodine (0:3).
Interes javnosti prilično je devalvirao značaj premijernog izdanja Kupa prvoligaša. Kako je vrijeme odmicalo i dolazili hladniji dani, sve manje publike je pratilo utakmice završnice, pa je finale na Tušnju privuklo samo hiljadu gledalaca. U takvoj atmosferi nije bilo previše kvalitetnog fudbala, igralo se oprezno s obje strane. Pogodak odluke pao je u 59. minutu, kada je Jusuf Hatunić savladao Slobodana Janjuša (1:0).
Do kraja utakmice je Željo, oslabljen neigranjem Edina Spreče, jalovo napadao na gol sigurnog Meškovića. Posljednji zvižduk sudije Đurđevića iz Beograda donio je veliko slavlje fudbalerima i navijačima Slobode. Tuzlaci su osvojili premijerno izdanje Kupa prvoligaša i osvojili jedini trofej u klupskoj historiji.
Zanimljivo da će Sloboda ostati najuspješnija ekipa Kupa prvoligaša, jer je i u drugom (i posljednjem) izdanju takmičenja, u sezoni 1972-73, stigla do finala u kojem je u dvije utakmice poražena od Crvene Zvezde (0:0, 0:2). A Željo? Četiri dana nakon poraza na Tušnju, puleni Milana Ribara su zabilježili prvenstveni trijumf u Banjoj Luci (3:2), izbili na prvo mjesto koje neće ispuštati do kraja šampionske sezone 1971-72.
Sloboda – Željezničar 1:0 (0:0)
Tuzla, 1. decembar 1971. Stadion Tušanj, gledalaca 1.000. Vrijeme hladno, teren težak za igru. Sudija: Vlada Đurđević (Beograd).
Strijelac: 1:0 Hatunić (59).
SLOBODA: Mešković, M. Fazlić, Jovičić, Avdičević, F. Pašić, Hatunić, Alibegović, Subašić (Cerić), O. Jusić, Jevremović, Nalić. Trener: Josip Duvančić.
ŽELJEZNIČAR: Janjuš, Hrvat, Bećirspahić, D. Kojović (Sprečo), Katalinski, E. Hadžiabdić, Jelušić (S. Kojović), Janković, Bukal, Bratić, Deraković. Trener: Milan Ribar.
