Mala dvorana Skenderije bila je pretijesna da 28. maja 1978. primi sve navijače i bivše rukometaše Mlade Bosne i Željezničara, koji su došli da pruže podršku u ostvarenju sna brojnih generacija.
Piše: J. MRŽLJAK
Svojevremeno je rukomet uživao kultni status u glavnom gradu BiH. Za utakmice u FIS-u i Skenderiji tražila se karta više, Mlada Bosna i Željezničar bili su u vrhu, ali je titula prvaka Jugoslavije dugo bila nedostižna. RK Mlada Bosna je tri puta bio vicešampion Jugoslavije i jednom pobjednik Kupa, da bi se i nakon preimenovanja u Željezničar (1970) sarajevski klub morao zadovoljiti drugim mjestom u sezoni 1974-75, nakon mrtve trke s banjalučkim Borcem.
Domaću titulu Banjalučani će “oplemeniti” naredne sezone osvajanjem naslova evropskog prvaka, dok je Željo bilježio lagani pad. Onda je na klupu Željezničara došao malo poznati Novosađanin Sead Hasanefendić, koji je zamijenio Mišu Bašića, tvorca sjajne generacije Plavih. Željo je često imao igrački kvalitet za titulu, ali sjajnoj generaciji rukometaša uvijek je “nešto” nedostajalo… Neki će reći “čvrsta ruka” poput Seada Hasanefendića, ali i vrhunski vanjski igrač, poput desnog beka Milorada Mijatovića, koji je upravo stigao iz zavidovićke Krivaje.
Prvenstvo Jugoslavije u sezoni 1977-78 bilo je jadno od najjačih u historiji. Dovoljno je spomenuti da se u eliti našlo pet dotadašnjih i budućnih evropskih prvaka (Partizan Bjelovar, Borac, Metaloplastika, Celje, Vardar), tri evropska vicešampiona (Medveščak, Kolinska Slovan, Proleter), dva finalista drugih euro kupova (Železničar Niš, Željezničar Sarajevo). Dakle, čak 10 od 14 klubova koji će prije ili kasnije osvojiti euro trofej ili igrati finale! U takvoj konkurenciji Željezničaru se nisu davale velike šanse zbog tek osmog mjesta u prethodnoj sezoni (1976-77).
Željezničar je loše krenuo u novu sezonu i nakon trećeg kola trener Hasanefendić je došao u sukob s nekim starijim igračima, prije svih Memnumom Idžakovićem i Erdžanom Kulenovićem. Hasanefendiću je prijetio otkaz, ali je predsjednik kluba Nikola Cucić stao na stranu trenera. Tako je Memnum Idžaković – po mišljenju mnogih najbolji bh. rukometaš svih vremena – skinuo dres Željezničara nakon trećeg kola. Poraz u Zavidovićima u 4. kolu (24:28) bacio je Željezničar na 12. mjesto… No, onda je krenula uspješna serija. Plavi su se probili u vrh, da bi se nakon pobjede u Celju (25:24) u 13. kolu, posljednjem u prvom dijelu prvenstva, Željo uključio u borbu za titulu.
U drugom dijelu šampionata vođena je neviđeno izjednačena borba za titulu u kojoj je učestvovalo čak pet klubova – evropski prvaci Partizan (Bjelovar) i Borac, potom Krivaja iz Zavidovića, te sarajevski i niški Željo. Rasplet je počeo u 20. kolu, kada Željezničar osvaja bod na vrućem terenu u Skoplju, protiv Vardara (23:23) i izbija na prvo mjesto ispred bjelovarskog Partizana, koji je poražen u Zagrebu od Medveščaka (20:21). U narednom kolu u Skenderiji pada Crvenka (32:24), Partizan opet remizira u gostima, u Leskovcu protiv Dubočice (23:23), pa Plavi imaju dva boda prednosti ispred Bjelovarčama, Borca i niškog Železničara, a tri boda više od Krivaje.
No, u 22. kolu, u velikom derbiju u Bjelovaru, Partizan je savladao Sarajlije (28:24). Dva kluba su izjednačena na vrhu, s bodom ispred Krivaje, koja je u bh. derbiju deklasirala ekipu Borca (25:18).
Dolazi 23. kolo, u kojem Željezničar u Skenderiji s lakoćom pobjeđuje Dubočicu (40:21), Partizan gubi od Crvene Zvezde (27:28). Plavi su ponovo usamljeni na vrhu s 31 bodom, ali je prvi pratilac sada Krivaja (30), koja je u Zavidovićima bila bolja od Medveščaka (23:21). U narednom kolu Željo u velikom stilu pobjeđuje Medveščak u Zagrebu (25:19). Krivaja porazom u Ljubljani (21:23) ispada iz trke za titulu.
U posljednja dva kola puleni Seada Hasanefendića ulaze s prednošću od dva boda u odnosu na bjelovarski Partizan. Slijedile su utakmice odluke u kojima je Željo tražio tri šampionska boda. Prvi ispit bio je u Beogradu protiv Crvene zvezde. Iako su na beogradskoj Banjici na poluvremenu imali zaostatak od pet golova (9:14), Plavi su nošeni podrškom oko hiljadu navijača pristiglih iz Sarajeva, osvojili zlata vrijedan bod (25:25). Tako su zadržali čelnu poziciju ispred Partizana. Junak utakmice bio je Milomir “Muci” Mijatović (1954-2020), strijelac 12 golova.
Utakmica odluke bila je u posljednjem kolu protiv ekipe Aero Celje, na današnji dan prije 45 godina. Mala dvorana Skenderije bila je pretijesna da primi sve navijače i bivše rukometaše Mlade Bosne i Željezničara, koji su došli da pruže podršku u ostvarenju sna brojnih generacija. Sarajevo je tresla sportska groznica jer su dva mjeseca ranije prvu titulu prvaka Jugoslavije osvojili i košarkaši Bosne. Protivnik nije bio lagan. Ekipa Aero Celja je u sezoni 1977-78 nesretno poražena u finalu Kupa Jugoslavije od Medveščaka (23:24). S klupe ju je predvodio Slobodan Mišković, član legendarne zlatne olimpijske generacije iz Münchena (1972). Najbolji igrači bili su reprezentativci Vlado Bojovič i Vlado Vukoje, ubojiti strijelci Stanko Anderluh i Slavko Ivezič.
Rukometaši Željezničara nisu dozvolili nikakvo iznenađenje u utakmici odluke. Brzo su stekli prednost i na odmor otišli s +6 (15:9). Ponovo je mrežu protivnika rešetao Muci Mijatović, najbolji igrač Željezničara, ali i Prvenstva Jugoslavije u sezoni 1977-1978. U finišu utakmice, dok je uveliko trajalo slavlje na klupi i tribinama, gosti su smanjili na konačnih 29:25. Kada je sirena označila kraj, počelo je neviđeno slavlje, na centru terena pojavila se ogromna torta. Željezničar je osvojio prvu i jedinu titulu prvaka Jugoslavije s bodom prednosti ispred bjelovarskog Partizana. Snagu bh. rukometa dodatno je pokazalo treće mjesto Krivaje i Borac na petoj poziciji.
U almanahu Rukometnog saveza Jugoslavije upisani su svi igrači koji su odigrali barem jednu utakmicu na putu do historijske titule: Adnan Dizdar, Zoran Jovanović, Mirko Zagorac, Šefko Halilović, Gordan Žigić, Memnum Idžaković, Jefto Perišić, Halid Demirović, Bakir Rudić, Rusmir Delahmetović, Milomir Mijatović, Ćamil Festić, Ranko Božinović, Zoran Radmilović, Milan Turanjanin, Zoran Glasović, Adi Neimarlija, Adem Vukas, Erdžan Kulenović, treneri Sead Hasanefendić i Mišo Bašić.
Željezničar – Aero Celje 29:25 (15:9)
Sarajevo, 28. maj 1978. Mala dvorana Skenderije. Gledalaca 1.000. Sudije: Lasić i Vitas (Beograd).
ŽELJEZNIČAR: Dizdar, Perišić (1), Delahmetović (6), Halilović, Radmilović, Festić (3), Rudić, Mijatović (11), Demirović (2), Božinović (1), Žigić (5), Jovanović. Trener: Sead Hasanefendić.
AERO CELJE: Tomić, Mrovlje, Razgor, Toplak, Božič (2), Vukoje (6), Ščurek (2), Guček, V. Bojovič (5), Anderluh (4), Ivezič (6), Zupanc. Trener: Slobodan Mišković.
