Naizgled uobičajena prvoligaška utakmica, odigrana 10. decembra 1972. godine, ušla je u historiju, ne zbog ubjedljive pobjede Veleža nad Radničkim…
Piše: J. MRŽLJAK
Bila je to naizgled uobičajena prvoligaška utakmica ’70-ih, ali je spletom okolnosti ušla u historiju. Finiš je prvog dijela Prvenstva Jugoslavije u sezoni 1972-73, jeseni koju su fudbaleri Veleža odigrali izvanredno. Nakon jedinog poraza u polusezoni – u Subotici od novajlije Spartaka (1:2) u 5. kolu – Mostarci su nanizali seriju uspješnih rezultata. Rođeni su pod Bijelim Brijegom pobijedili ekipe Borca (1:0), Bora (3:0), Sutjeske (1:0), OFK Beograda (2:0), Vardara (4:0), u gostima osvojili bod protiv Čelika (1:1), Olimpije (1:1), Partizana (2:2), Sarajeva (2:2), te se uz jednu utakmicu manje, zaostali meč protiv Slobode na Tušnju, nakon 15. kola probili na drugu poziciju, s četiri boda manje od lidera Crvene Zvezde.
Na redu je bila utakmica 16. kola protiv niškog Radničkog, na današnji dan prije 51 godine. Klub s Čaira je odlično počeo prvenstvo, do 11. kola držao drugu poziciju, da bi nekoliko slabijih rezultata Radnički spustilo na šestu poziciju. Ključ uspjeha Nišlija bila je granitna odbrana prevođena legendarnim golmanom Draganom Pantelićem. Ekipu je s klupe predvodio Miroslav Glišović, koji je čak šest puta bio trener Radničkog od 1962. do 1984. godine, iako nikada nije imao profesionalni ugovor sa klubom, jer je bio zaposlen u niškoj opštini kao matičar!
Utakmica Veleža i Radničkog odigrana je 10. decembra 1972. godine, na dan kada je Duško Bajević, kapiten Rođenih, slavio 24. rođendan. Osim rođendana, “Princ s Neretve” je imao još jedan razlog za slavlje: Uoči utakmice je primio poklon klupske uprave povodom izbora za najboljeg sportistu BiH za 1972. godinu. No, kako su se razvijala utakmica u prvom poluvremenu, činilo se da će Bajeviću prisjesti slavlje. Bez Jadrana Topića, standardnog prvotimca, povrijeđenog početkom novembra u duelu protiv Sarajeva, puleni Sulejmana Repca su igrali slabo i nepovezano, tek povremeno ugrožavajući gol Pantelića.
S druge strane je Enver Marić imao pune ruke posla da zaustavi udarce Stevana Andrejevića, Slobodana Antića, Pavla Grubješića, Tomislava Pešića… Na poluvremenu je Sulejman Rebac, trener Veleža, odlučio izvršiti dvije promjene, od kojih će jedna ući u historiju kluba i bh. fudbala. Umjesto Džemala Hadžiabdića ušao je Marijan Kvesić, dok je Dubravka Ledića zamijenio Vahid Halilhodžić. Halilhodžić? Odavno je napad Rođenih predvodio je 30-godišnji Salem Halilhodžić, najbolji strijelac u historiji Veleža, a samo najzagriženiji navijači znali su za njegovog 10 godina mlađeg brata Vahida.
Prema vlastitom priznanju, “Vaha” u rodnoj Jablanici nije razmišljao da postane profesionalni fudbaler, tek sa 16 godina se pridružio Veležovoj školi, i to na insistiranje starijeg brata. Potom je igrao za juniore, pa u proljeće 1972. godine iskustvo stjecao na 6-mjesečnoj posudbi u drugoligašu Neretvi iz Metkovića, koju nije mogao spasiti ispadanja. Sve to objašnjava zašto je Vahid Halilhodžić relativno kasno (za standarde ondašnje jugoslovenske lige) stupio na veliku scenu.
Bilo kako bilo, duel s Radničkim će ostati upamćen kao debi Vahida Halilhodžića u zvaničnim utakmicama za Velež i prva među rijetkim utakmicama u kojima su braća Halilhodžić nastupila zajedno (krajem sezone su im se putevi razdvojili kada je Salem prešao u redove njemačkog drugoligaša Preussen Münstera). Ko je među 7.000 gledalaca te oblačne decembarske nedjelje pod Bijelim Brijegom mogao zamisliti da će “Vaha” jednog dana nadmašiti brata Salema, postati reprezentativac Jugoslavije, pobjednik Kupa maršala Tita, prvak Francuske, bronzana kopačka Evrope, dva puta najbolji strijelac Francuske!?
Vratimo se utakmici Veleža i Radničkog. Uprkos promjenama, igra Veleža nije se popravila u prvih 20-ak minuta drugog poluvremena, ponovo je Marić morao spašavati gol pred naletima Grubješića i Antića. Potom su gledaoci vidjeli prvu akciju braće Halilhodžić, Vahid je došao u šansu, ali mu je loptu s noge skinuo Ljubiša Rajković. Nišlije je u 65. minutu stigla kazna za promašaje. Rezervista Kvesić je asistirao Franji Vladiću, a “Kulje” preciznim udarcem pogodio donji desni ugao nemoćnog Pantelića (1:0).
Samo pet minuta kasnije slavni golman je ponovo vadio loptu iz mreže. Salem Halilhodžić je zaobišao i savladao Pantelića, no loptu je na gol-liniji rukom zaustavio Dragoljub Ilić. Jednaesterac je izveo slavljenik Bajević, Pantelića poslao u jednu, loptu u drugu stranu (2:0). Šokirani gosti više nisu mogli parirati razigranom domaćinu koji je ubrzo povećao prednost. Vladić je ubacio u prazan prostor, utrčao je Salem Halilhodžić i oštrim udarcem loptu poslao kroz noge Pantelića (3:0).
Samo što se krenulo s centra, ponovo je Salem Halilhodžić, ovaj put na dodavanje Bajevića, zatresao mrežu Radničkog i postavio konačan rezultat (4:0). Tako su Rođeni deklasirali neugodnog protivnika, učvrstili se na drugoj poziciji, a Sulejman Rebac je na veliku scenu uveo jednog od najboljih igrača u historiji Veleža. Vahid Halilhodžić će drugi nastup upisati 18. marta 1973. godine, kada je na Maksimiru, u meču protiv Dinama (1:1), sredinom drugog poluvremena zamijenio brata Salema…
Velež – Radnički 4:0 (0:0)
Mostar, 10. decembar 1972. Stadion pod Bijelim Brijegom. Gledalaca 7.000. Vrijeme oblačno, teren idealan za igru. Sudija: Maksimović (Novi Sad).
Strijelci: 1:0 Vladić (65), Bajević (70), 3:0 S. Halilhodžić (79), 4:0 S. Halilhodžić (81).
VELEŽ: Marić, Ristić, I. Prskalo, A. Glavović, Čolić, Pecelj, Dž. Hadžiabdić (Kvesić), S. Halilhodžić, Bajević, Vladić, Ledić (V. Halilhodžić). Trener: Sulejman Rebac.
RADNIČKI: D. Pantelić, Kovačev, Dimoski, Lj. Rajković, D. Ilić, Čolaković, Andrejević, P. Grubješić, S. Antić, Mlrd. Janković, T. Pešić. Trener: Miroslav Glišović.
