Čekate ga čitavu vječnost, a onda stignu dva odjednom. Dobro poznata uzrečica, koja simbolizira neredovan vozni red autobusa u gradskom saobraćaju, mogla se prije pola stoljeća primijeniti i na sarajevsku košarku. Kratke epizode tokom 60-ih godina prošlog stoljeća, dvije neuspješne sezone kluba koji se zvao Željezničar (1962), pa Mlada Bosna (1967-68), bile su jedino čime se Sarajevo moglo “pohvaliti” na početku košarkaške ekspanzije u Jugoslaviji.
Svjetsko prvenstvo u Ljubljani, na kojem je 1970. godine reprezentacija Jugoslavije osvojila zlatnu medalju, imalo je i sarajevsku epizodu – utakmice predtakmičenja grupe A u sarajevskoj Skenderiji. Mjesec dana prije Mundobasketa, Skenderija je u aprilu 1970. bila domaćin i finala Kupa šampiona u košarci između Ignisa iz Varesea i moskovskog CSKA. Vrhunska košarka je tako na velika vrata ušla u glavni grad BiH, a dvije godine kasnije Sarajevo je dobilo dva prvoligaša odjednom!? Kako se to desilo?
Sarajevski gradski rivali, Bosna i Željezničar, u sezoni 1971-72 vodili su mrtvu trku za prvaka Druge lige Zapad. Kada je 23. aprila 1972. godine završen regularni dio sezone, oba tima su imala identičan bilans na vrhu tabele – po 20 pobjeda i dva poraza, uz omjer 1:1 u međusobnim susretima. Šampiona Druge lige Zapad i putnika u elitni rang je pet dana kasnije odlučila majstorica u prepunoj Skenderiji. U fantastičnoj atmosferi, pred 7.000 gledalaca, Bosna pobjeđuje 65:59 (40:31) i ostvaruje historijski plasman u Prvu ligu.
Šansu da se pridruži Studentima dobio je i poraženi gradski rival. Zbog proširenja Prve lige s 12 na 14 klubova, početkom maja 1972. u Somboru je odigran turnir na kojem su igrale dvije najslabije prvoligaške ekipe (Željezničar iz Karlovca i Oriolik iz Slavonskog Broda) i viceprvaci drugoligaškog istoka i zapada (Mladost iz Zemuna i Željezničar iz Sarajeva).
Plavi su prvog dana u dramatičnoj utakmici nadoknadili zaostatak i savladali tim Mladosti 81:79 (34:46), potom izgubili od imenjaka iz Karlovca 57:77 (22:26), da bi na kraju deklasirali Oriolik 84:66 (41:21). Tako su dva Željezničara izborila prvoligaški status.
Svima je poznato kako je u ljeto 1972. godine dovođenjem Mirze Delibašića, najboljeg evropskog košarkaša u juniorskoj konkurenciji, počeo projekt stvaranja budućeg evropskog prvaka Bosne. Međutim, ni uprava gradskog rivala iz Mis Irbine nije sjedila skrštenih ruku. Tokom ljetne pauze Željezničar dovodi dva iskusna pojačanja, proslavljene jugoslovenske reprezentativce Zorana Maroevića i Nemanju Đurića.
Maroević (1942-2019), osvajač srebrene medalje na Olimpijskim igrama u Meksiku (1968), zapravo se vratio u Sarajevo, jer je bio član Željine prvoligaške ekipe iz 1962. godine, prije nego je s velikim uspjehom nosio dres OKK Beograda. “Neca” Đurić, drugo pojačanje, osvajač dvije srebrene medalje na Svjetskim prvenstvima (1963, 1967), već je ušao u 37. godinu i u Želji je dobio dvostruku ulogu – igrača i (prevashodno) trenera.
Dvojicu veterana u Želji su dočekali starosjedioci – legenda sarajevske košarke Vjećeslav Tolj, fantastični strijelac Rajko Maravić, pouzdani prvotimci Milorad Bojanić, Miloš Skakić, Hidajet Bašić, Milenko Vulović, buduća muzička zvijezda Mugdim Avdić “Henda”, nedavno preminuli poznati advokat Nedim Dobojlić… Bosna je bila uspješnija od gradskog rivala na startu Prvenstva Jugoslavije u sezoni 1972-73. Studenti su nakon 7. kola imali pozitivan bilans – četiri pobjede i tri poraza – dok su Plavi bili pri dnu tabele s omjerom 2-5. Ako se položaju na tabeli pridodaju još svježa sjećanja na pobjedu u drugoligaškoj majstorici, bilo je jasno da Bosna u poziciji favorita dočekuje prvi gradski derbi u elitnom rangu, odigran na današnji dan prije tačno 50 godina.
Nažalost, velika hala Skenderije bila je zauzeta sajamskom priredbom, pa su Bosna i Željezničar snage odmjerili u maloj dvorani, u kojoj se 17. decembra 1972. natiskalo 1.500 gledalaca. Bio je to okršaj dvije trenerske koncepcije. Bogdan Tanjević je koristio više igrača Bosne, često pravio izmjene, ono što će postati njegov zaštitni znak u trenerskoj karijeri. S druge strane je Nemanja Đurić, kome je asistirao Slobodan Ivanišević, poput Ergina Atamana danas, “gurao” utakmicu s petorkom, koja se samo povremeno mijenjala, čim bi neki od Željinih igrača tražio predah.
Nakon izjednačenog rezultata u uvodnih 10-ak minuta, Željo pravi prvu osjetniju prednost (16:22), koju neće ispuštati do kraja. Sve konce preuzima petorka Đurić, Tolj, Maravić, Maroević i Skakić. Na suprotnoj strani samo povremeno im pariraju Mirza Delibašić, Svetislav Pešić i Zdravko Čečur, ali ne mogu spriječiti rezultatski “minus” na poluvremenu (35:44). Nastavak donosi pravu egzibiciju Plavih: “Vjećo” Tolj sjajno vodi igru, 21-godišnji Rajko Maravić iz svih pozicija rešeta koš Bosne, dok 36-godišnji “Neca” Đurić dominira pod oba reketa i usput taktički pobjeđuje Bogdana Tanjevića. Bosna u finišu dolazi na sedam poena zaostatka, ali to je znak Plavima da ubace u višu brzinu i zabilježe ubjedljiv trijumf (77:94).
Ko se tome mogao nadati! Željezničar, formalni gost, s ubjedljivih +17 je slavio u prvom gradskom derbiju! Plava lokomotiva je protutnjala Skenderijom, deklasirala ekipu koja će 6,5 godina kasnije biti evropski prvak, tim sastavljen od budućih reprezentativaca Delibašića, Varajića i Đogića! Bogdan Tanjević je poslije utakmice čestitao komšijama i naglasio da je derbi odlučila bolja igra u odbrani. U drugom dijelu sezone, u martu 1973. godine, ponovo su Tolj, Maravić i drugovi bili bolji od Kinđeta, Karija, Varaje, Čeče i zabilježili još jednu pobjedu (82:76). Zahvaljujući pobjedama u gradskom derbiju, Željezničar je prvenstvo završio na 11. mjestu, dok su komšije bile stepenicu niže.
Bosna – Željezničar 77:94 (35:44)
Sarajevo, 17. decembar 1972. Mala dvorana Skenderije. Gledalaca 1.500. Sudije: Popovski (Titov Veles) i Anastasovski (Skoplje). Slobodna bacanja: Bosna 11/16, Željezničar 18/22.
BOSNA: Krvavac, Đogić, M. Terzić (2), Pejović, Nadeždin (3), Soče (8), J.Terzić (4), Varajić (6), Delibašić (18), Čečur (14), Milavić (4), Pešić (18). Trener: Bogdan Tanjević.
ŽELJEZNIČAR: Tolj (20), Maravić (25), Maroević (12), Bašić, Bojanić, Vulović, Avdić, Vuković, Dobojlić, Burazerović, Đurić (30), Skakić (7). Trener: Nemanja Đurić.
