Malo ko je među navijačima Čelika očekivao da će njihovi ljubimci, nakon osvajanja Srednjoevropskog kupa 1971. godine, i u narednoj sezoni daleko dogurati u ovom takmičenju. Ipak, Zeničani su u konkurenciji praške Sparte i budimpeštanskog Honveda osvojili prvo mjesto u Grupi A i izborili plasman u finale. Vjerovalo se da je to krajnji domet Zeničana, jer je protivnik u finalu bila Fiorentina, jedan od najboljih italijanskih klubova, koja je zahvaljujući boljoj gol-razlici nadmašila beogradskog Partizana i osvojila prvo mjesto u Grupi B.
Već smo pisali o prvoj utakmici finala, koja je 23. augusta 1972. u Firenzi okončana bez golova. Podsjetimo, domaćin je napadao svih 90 minuta, imao jedanaesterac, kojeg je promašio Sergio Clerici, no Zeničani su izdržali i izborili dobar rezultat za revanš. Tačno šest sedmica kasnije odigran je revanš, za koji su oba tima imala lošu uvertiru. Puleni Muje Mujkića su 1. oktobra na Koševu ubjedljivo poraženi od Željezničara (0:3), dok je Fiorentina na svom Communaleu (današnji Artemio Franchi) upisala “nulu” u derbiju protiv Lazija (0:1).
Sve oči jugoslovenske sportske javnosti su bile uprte u Zenicu, u srijedu 4. oktobra 1972. Bio je to praznik fudbala u BiH: Čelik protiv Fiorentine u odlučujućem susretu za evropski trofej. Uprava zeničkog kluba odlučila je da jedan od najslavnijih italijanskih klubova dočeka na još nedovršenom stadionu na Bilinom Polju. Pošto je Čelik prije, ali i šest mjeseci poslije utakmice s Fiorentinom bio domaćin na Blatuši, finale Srednjoevropskog kupa je praktično odigrano na neutralnom terenu, nepoznatom za oba tima (Stadion na Bilinom Polju biće zvanično otvoren tek 8. aprila 1973. utakmicom protiv Crvene Zvezde).
Uprkos kiši koja je tokom cijelog dana pada u Zenici, novi stadion je bio pun kao šibica. Na tribinama se natiskalo 30.000 gledalaca, među kojima je bio i Hamdija Pozderac, tadašnji predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovina. Loris Ciullini, izvještač s utakmice za list L’Unità, napisao je da je atmosfera na Bilinom Polju bila kao na stadionima u Engleskoj i Škotskoj. Na značaj utakmice ukazivao je i podatak da je Austrijanac Ferdinand Marschall, tada najbolji evropski sudija, određen da dijeli pravdu na Bilinom Polju. Naime, 3,5 mjeseca ranije Marschall je sudio finale Evropskog prvenstva između SR Njemačke i SSSR-a (3:0) na Heyselu 18. juna 1972.
Treneri Mujo Mujkić i Nils Liedholm nisu mnogo mijenjali timove u odnosu na prvu utakmicu. Bilo je nekih taktičkih “rokada” u smislu uloge pojedinih igrača, ali se faktički sve svelo na po jednu kadrovsku promjenu u oba tima: Kod Čelika je Rifet Brdarević zamijenio Kemala Šljoku, dok je u timu Fiorentine bio Giuseppe Longoni umjesto Nella Saltuttija. Ljubitelji fudbala u Zenici mogli su vidjeti asove “Viola”, među kojima su bili italijanski reprezentativci Giancarlo De Sisti (prvak Evrope 1968. i viceprvak svijeta 1970.), Angelo Sormani, Claudio Merlo, Andrea Orlandini, Brazilac Sergio Clerici, budući slavni trener Nevio Scala…
Zeničani su agresivno počeli utakmicu i već u 2. minuti je Giancarlo De Sisti, ključni igrač gostiju, u duelu s Brdarevićem povrijedio natkoljenicu i morao napustiti teren. Fiorentina je ostala bez ključnog igrača sredine terene, fudbalera koji je povezivao napad i odbranu. Bez kapitena su puleni Nilsa Liedholma držali ravnotežu samo u prvih 20-ak minuta, u periodu u kojem je Mario Perego glavom pogodio stativu gola Momčila Vujačića. Nastavak je prošao u znaku sjajno fizički pripremljenih Zeničana. Alojz Renić se dva puta našao u sjajnim prilikama, ali je njegove udarce zaustavio golman gostiju Franco Superchi.
Pritisak Crveno-crnih bio je sve jači, a gosti su se orijentirali na odbranu, čuvajući “nulu”. Kada se činilo da će utakmica otići u produžetke počela je prava drama. Najprije su navijači Čelika zanijemili u 87. minuti: Sijevnula je kontra gostiju, Sormani je uposlio Clericija, koji je savladao Vujačića. No, linijski sudija je podigao zastavicu zbog ofsajda, pa je Marschall poništio gol. To je izazvalo žučne proteste Italijana, najglasniji je bio nesuđeni strijelac Clerici koji je zaradio crveni karton. Dva minuta kasnije ludnica na Bilinom Polju: Korner za Čelik izveo je Goran Peleš, a u kaznenom prostoru najviši bio Mirsad Galijašević i glavom savladao Superchija (1:0).
Tribine su proključale, ostalo je da Zeničani izdrže još jedan nalet Italijana i proslave najveću pobjedu u klupskoj historiji. Čelik je tako osvojio drugi uzastopni Mitropa kup, nakon što je sezonu ranije slavio u finalu protiv Austrije iz Salzburga. Kapiten Alojz Renić je primio veliki pehar Srednjoevropskog kupa, čija je ogromna replika uskoro postala zaštitni znak Stadiona Bilno Polje. Snagu tadašnjeg jugoslovenskog fudbala i uspjeh Čelika najbolje pokazuje podatak su Crveno-crni te sezone završili na 14. mjestu Prve lige, dok je Fiorentina osvojila četvrtu poziciju u Seriji A. Bilo je to dobro vrijeme…
Čelik – Fiorentina 1:0
Zenica, 4. oktobar 1972. Stadion Bilino Polje. Gledalaca 30.000. Vrijeme oblačno i kišovito, teren klizav. Sudija: Ferdinand Marschall (Austrija). Strijelac: 1:0 Galijašević (89).
ČELIK: Vujačić, Peleš, Talić, Galijašević, Hajduk, Midh. Mujkić, Buza, Brdarević, Renić, Gavran, Bajrić. Trener: Mujo Mujkić.
FIORENTINA: Superchi, Galdiolo, Longoni, Scala, Brizi, Orlandini, Perego, Merlo, Clerici, De Sisti (Pellegrini), Sormani. Trener: Nils Liedholm.
