Bila je to možda najveća pobjeda Rođenih u historiji njihovog Mostarskog turnira, trijumf koji je odjeknuo širom svijeta
Piše: J. MRŽLJAK
Pored 14 inostranih klubova, februarskom Mostarskom turniru su ugled dali i nastupi dvije vrlo jake evropske fudbalske reprezentacije. Najprije je 1976. godine trofej pobjednika osvojila reprezentacija Sovjetskog Saveza, predvođena legendarnim Olegom Blohinom, ekipa koja je u tom trenutku bila zvanični vicešampion Evrope. Već naredne godine u grad na Neretvi je stigao još jedan respektabilan gost – reprezentacija Poljske, treća reprezentacija svijeta na prethodnom Mundijalu u SR Njemačkoj (1974) i osvajač srebrene medalje na Olimpijskim igrama u Montrealu (1976).
Poljaci su odabrali Mostarski turnir kao jednu od posljednjih provjera za nastavak kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Argentini (1978), ciklus koji su počeli u jesen 1976. godine pobjedama nad Portugalom (2:0) na Antasu u Portu, odnosno Kiprom (5:0) u Varšavi. U Mostar su Poljaci stigli sa skoro svim najboljim igračima, a nedostajala je samo nova zvijezda – povrijeđeni 21-godišnji napadač Zbigniew Boniek, koji će pravu afirmaciju doživjeti na Mundijalu u Španiji (1982), nakon čega je iz Widzew Łódźa prešao u redove Juventusa.
Pored reprezentacije Poljske, na listi učesnika Mostarskog turnira 1977. godine našli su se i domaćin Velež, potom Sarajevo i mađarska Újpest Dózsa. Rođeni su proljetni dio Prvenstva Jugoslavije čekali plasirani na četvrtom mjestu, klub s Koševa je očekivala grčevita borba za opstanak, dok je Újpest Dózsa bila jesenji prvak Mađarske. Mostarski turnir bio je na programu 12. i 13. februara 1977. godine, samo nekoliko dana nakon što se reprezentacija Jugoslavije vratila iz Latinske i Južne Amerike, mini-turneje na kojoj su nastupila četvorica igrača Veleža – Duško Bajević, Franjo Vladić, Boro Primorac i Džemal Hadžiabdić.
Iako umorni, “Princ”, “Kulje”, “Manda” i “Čorba” su zaigrali u prvom susretu, u kojem je Velež odmjerio snage s Újpest Dózsom. Meč je protekao u ravnopravnoj igri, uz dosta prilika s obje strane. Trenutak odluke desio se u 60. minuti: nakon akcije u kojoj su učestvovali Momčilo Vukoje i Vahid Halilhodžić, lopta je došla do Duška Bajevića, koji je zatresao mrežu Mađara (1:0). U drugom susretu je oslabljeni tim Sarajeva – bez povrijeđenih Rajkovića, Dupovca, Pirića, Tešana, Pašića, Vidovića, N. Merdanovića – pružio neočekivano jak otpor trećoj reprezentaciji svijeta, da bi tek u finišu Henryk Wawrowski i Andrzej Szarmach donijeli pobjedu Poljskoj (2:0).
Nedjeljni program otvoren je utakmicom za treće mjesto između Sarajeva i Újpest Dózse. Ako je Bordo tim ugodno iznenadio igrom protiv Poljske, u duelu s mađarskim klubom je potpuno razočarao i doživio jedan od najtežih poraza u historiji (1:8). Na redu je bilo veliko finale Veleža i reprezentacije Poljske. Na današnji dan prije 48 godine je Jacek Gmoch, selektor gostiju, izveo tim s četvoricom igrača, koji su bili u kadru “bronzane” selekcije s Mundijala u SR Njemačkoj (Grzegorz Lato, Andrzej Szarmach, Henryk Kasperczak i Władysław Żmuda), ali bez kapitena Kazimierza Deyne, povrijeđenog u meču sa Sarajevom.
Kao i dan ranije, Rođeni su u meč ušli bez respekta prema favorizovanom protivniku. Već u 8. minutu je stigla radost za 10.000 navijača pod Bijelim Brijegom. Dubravko Ledić je izveo slobodan udarac, iz dubine centrirao u šesnaesterac, gdje je najviši bio Duško Bajević, proslijedio loptu Vahidu Halilhodžiću, koji je sa sedam metara šutirao iz okreta i iznenadio golmana Zygmunta Kuklu (1:0). Poljaci se nisu stigli oporaviti, a u 17. minuti je stigao novi šok: čim je sudija Marijan Rauš dosudio prekršaj za Velež na 18 metara od gola, navijači su ustali sa svojih mjesta iščekujući majstoriju Franje Vladića. Legendarni “poslovođa” Veleža ih nije iznevjerio, izveo je slobodnjak tako da se Kukla nije ni pomjerio, a lopta je završila u mreži (2:0).
U nastavku je golman Kukla prepustio mjesto Andrzeju Fischeru, koji je bio rezervista i na Mundijalu u SR Njemačkoj. Poljaci su zaigrali bolje, pa je golman Veleža Slavko Njeguš imao dosta posla. U jednom trenutku je bio savladan, ali je Mostarce poslužila sreća: stativu je pogodio Grzegorz Lato, najbolji strijelac Mundijala 1974. Sve dileme oko pobjednika su riješene u 70. minute. Milidrag Hodžić je dugom loptom pronašao Bajevića, kapiten Rođenih je “izvukao” s linije golmana Fischera, a onda ga preciznim udarcem matirao za konačan rezultat (3:0). Ko se tome mogao nadati!
“Velež slistio treću reprezentaciju na svijetu”, osvanuo je naslov u beogradskom dnevnom listu “Sport”. Bila je to možda najveća pobjeda Rođenih u historiji njihovog turnira, trijumf koji je odjeknuo širom svijeta. Za najboljeg igrača turnira proglašen je Duško Bajević, najbolji strijelac je András Tóth (Újpest Dózsa), dok je trofej za mladog igrača do 23 godine pripao Bori Primorcu. Iz poraza od Veleža su Poljaci izvukli pouku: u narednim mjesecima, od maja do oktobra 1977. godine, u kvalifikacijama za Mundijal zabilježili su tri pobjede i remi te izborili plasman na Svjetsko prvenstvo u Argentini.
Velež – Poljska 3:0 (2:0)
Mostar, 13. februar 1977. Stadion pod Bijelim Brijegom. Gledalaca 10.000. Vrijeme oblačno, teren nepovoljan za igru. Sudija: Marijan Rauš (Varaždin). Žuti kartoni: Ledić i Halilhodžić (Velež), Maculewicz i Kasperczak (Poljska).
Strijelci: 1:0 Halilhodžić (8), 2:0 Vladić (17), 3:0 Bajević (70)
VELEŽ: Njeguš, Matijević, Dž. Hadžiabdić, Ledić, B. Primorac, Grabovac, Ćutuk, V. Halilhodžić (M. Hodžić), Bajević, Vladić, Vukoje. Trener: Muhamed Mujić.
POLJSKA: Kukla (Fischer), Rześny, Żmuda, Wawrowski, Kasperczak, Maculewicz (Pawłowski), Lato, Masztaler, Szarmach (Kwiatkowski), Kupcewicz, Terlecki (Sybis). Selektor: Jacek Gmoch.
