Sezona 1978-79 donijela je tektonske promjene u igračkom kadru tuzlanske Slobode. Više od pola ekipe koja je prethodnih godina bila u vrhu jugoslovenskog fudbala, u ljeto 1978. je napustilo Tušanj: Mustafa Hukić prešao je u Osijek, Ešref Jašarević u Galatasaray, Cvijetin Blagojević u Crvenu Zvezdu, Fuad Mulahasović otišao na odsluženje vojnog roka, a Aleksandar Miličić i Radomir Jovičić prekinuli profesionalnu karijeru!
Branimir Bevanda, novi trener tuzlanskog prvoligaša, morao je pronaći adekvatne zamjene, no legendarni “Braco” je bio poznat kao lovac na talente, pa je smjena generacija izvedena skoro bezbolno. Pokazala je jesenja polusezona 1978. godine, koju je podmlađeni tim Slobode završio na sedmom mjestu s 18 bodova, samo četiri boda manje od vodećeg trolista – Hajduka, Dinama i Budućnosti.
Zapravo je Dinamo proslavio jesenju titulu s 24 boda, ali su tokom zimske pauze Zagrepčanima oduzeta dva boda iz meča s Rijekom. Meč 1. kola na Kantridi završen je pobjedom Rijeke (2:1), no ispostavilo se da centarfor Edmond Tomić nije imao pravo nastupa. Dinamo se žalio, dobio meč za zelenim stolom (0:3), tokom većeg dijela jesenje polusezone imao upisana dva boda iz Rijeke, ali je uoči proljetne polusezone meč registrovan rezultatom s terena – 2:1 za Rijeku.
U proljeće 1979. godine je Sloboda upala u rezultatsku krizu. Na startu druge polusezone Tuzlaci su upisali tri uzastopna poraza – u Ljubljani od Olimpije (0:1), na Tušnju od Hajduka (1:2), na Grbavici protiv Željezničara (0:1) – nakon čega su pali na 12. mjesto tabele. Izlazak iz rezultatske krize u 21. kolu trebalo je tražiti protiv najtežeg mogućeg protivnika, Dinama, koji je proljeće počeo s tri uzastopne pobjede – protiv Rijeke na Maksimiru (1:0), Sarajeva na Koševu (1:0) i u gradskom derbiju sa Zagrebom (3:2), što je Modrima donijelo diobu prvog mjesta s Hajdukom.
Ne samo to, Dinamo je bio u seriji od 11 utakmica bez poraza: Zagrepčani skoro pola godine nisu pognute glave napustili teren, posljednja ih je savladala ljubljanska Olimpija (3:2) u 9. kolu, odigranom 8. oktobra 1978. godine, nakon čega su puleni Vlatka Markovića zabilježili osam pobjeda i tri remija. Bilo je jasno da je Dinamo apsolutni favorit u duelu sa Slobodom, makar su Crveno-crni bili domaćini 25. marta 1979. Dodatnu zebnju među navijačima Slobode izazvala je činjenica da je meč protiv Dinama bio oproštaj, doduše privremeni, od još jednog reprezentativca: Dževad Šećerbegović, ponajbolji igrač Tuzlaka, nakon utakmice je otišao na odsluženje vojnog roka.
Uoči početka susreta i Dinamo je zadesio hendikep: Standardni golman Željko Stinčić požalio se na bolove u koljenu, pa je mjesto među stativama zauzeo tada 18-godišnji Tomislav Ivković, omladinski reprezentativac Jugoslavije. Po onome što se na današnji dan prije 43 godine dešavalo na Tušnju, neko neupućen bi pomislio da se Sloboda bori za titulu, a ne Dinamo. Puleni Branimira Bevande sabili su goste, u prvih 20-ak minuta su golu Ivkovića zaprijetili Goran Miljanović, Dževad Šećerbegović, Sead Sarajlić i Jovan Geca, ali je rezultat ostao nepromijenjen. Na suprotnoj strani terena najveća opasnost po gol Jasmina Divanefendića bili su Zlatko Kranjčar i Snješko Cerin.
U 29. minuti erupcija oduševljenja na Tušnju. Šećerbegović je počeo akciju, uposlio Nedžada Verlaševića, korpulentni “Smajo” je centrirao, najviši u skoku bio je Mersed Kovačević, nabacio loptu na glavu Sarajlića, koji je savladao Ivkovića (1:0). Šest minuta kasnije Cerin je pogodio stativu nakon dodavanja Srećka Bogdana, pa se na odmor otišlo s minimalnim vodstvom domaćina.
Umjesto da Dinamo zaigra ofanzivnije u pokušaju da nadoknadi rezultatski zaostatak, nastavak je donio potpunu dominaciju Slobode. Samo što se u nastavku krenulo s centra, Sarajlić je namjestio šansu Ismetu Hadžiću, no udarac “Hadžije” bravurozno je odbranio njegov budući klupski drug Ivković. Pometnju u odbrani Dinama stvarao je najbolji igrač utakmice Sead Sarajlić, kojeg u pratili Geca, Kovačević, Šećerbegović, redale su se šanse pred golom Ivkovića, ali su navijačli Slobode sve do 86. minuta strahovali za ishod. Tada je 19-godišnji rezervista Gordan Džafić, iskoristio neopreznost odbrane Dinama i savladao Ivkovića, svog kolegu iz omladinske reprezentacije Jugoslavije, za konačnih 2:0.
Tako je Sloboda prekinula sjajnu seriju Dinama i nanijela Zagrepčanima prvi poraz nakon dugo vremena. Meču na Tušnju prisustvovao je i Stevan Vilotić, selektor omladinske reprezentacije Jugoslavije, koji je bio oduševljen igrom domaćina.
“Sloboda daleko bolja, zasluženo je pobijedila. Oduševili su me Tuzlaci, očitali su pravu lekciju slabom Dinamu. U redovima pobjednika najbolji su bili Sarajlić, Hadžić i Šećerbegović“, rekao je Vilotić. Uprkos problemima Sloboda je šampionat završila na odličnom osmom mjestu. Na kraju prvenstva Dinamo je imao isti broj bodova kao i šampion Hajduk, ali se morao zadovoljiti drugim mjestom zbog slabije gol-razlike, pri čemu je poraz na Tušnju bio jedan od ključnih.
Sloboda – Dinamo 2:0
Tuzla, 25. mart 1979. Stadion na Tušnju. Gledalaca 8.000. Vrijeme i teren pogodni za igru. Sudija: Maksimović (Novi Sad). Pomoćnici: Raletić i Vasiljev (Novi Sad). Žuti karton: Senzen (Dinamo). Strijelci: 1:0 Sarajlić (29), 2:0 Džafić (86).
SLOBODA: Divanefendić, I. Hadžić, Mališević, Gogić, Verlašević, Mujezinović, Sarajlić, Geca (Džafić), Kovačević, Miljanović, Šećerbegović. Trener: Branimir Bevanda.
DINAMO: Ivković, Džoni, Bedi, Jovičević, Zajec, Bogdan, Kranjčar, Bručić (Janjanin), Cerin, Mustedanagić (Senzen), Vabec. Trener: Vlatko Marković.
