Pored pobjedničkog pehara zagrebačkih Sportskih Novosti, klub s Koševa mogao se pohvaliti i nagradom za najboljeg igrača turnira, koju je žiri sportskih novinara dodijelio Bobanu Božoviću.
Piše: J. Mržljak
Zimsku pauzu u Prvenstvu Jugoslavije svojevremeno je popunjavalo nekoliko jakih turnira, igranih na jugu zemlje, na prostorima bez snježnih padavina. Najugledniji takav turnir bio je Mostarski u februaru, ali ne treba zaboraviti ni Titogradski te Trofej Marjana, koji je ’70-ih igran tokom najhladnijeg godišnjeg doba (kasnije prebačen na ljeto). Nešto manje poznat bio je Dubrovački turnir koji je pokrenut 1973. godine i okupljao je jake domaće i evropske klubove, pa su se na listi pobjednika našli Hajduk, Dinamo, Sloboda, OFK Beograd, Budućnost, Zagreb…
U Dubrovniku je fudbal uvijek bio u sjeni vaterpola, ali je početkom ’80-ih Grad pod Srđem zahvatila fudbalska euforija, naklon što je lokalni Gošk-Jug izborio plasman u Drugu ligu Zapad. Porastao je i rejting turnira, pa su 1982. godine, na jubilarnom 10. turniru, “Gospari” okupili možda najjaču listu učesnika na kojoj su se, pored domaćina, našli Crvena Zvezda, Sarajevo i mađarski prvoligaš PMFC iz Pečuha (Pécs).
Zapravo je bilo planirano da učestvuju tri ekipe, ali je uprava Crvene Zvezde, prvaka Jugoslavije u dvije prethodne sezone (1979-80 i 1980-81) i osvajača titule u jesenjoj polusezoni (1981), u posljednjih trenutak zamolila Dubrovčane da zaigra na stadionu na Lapadu. Naravno, organizatori su prihvatili molbu i turnir produžili za jedan dan. Tako su u petak 5. februara 1982. turnir otvorili domaći Gošk-Jug i Crvena Zvezda, a pobjeda je pripala najslavnijem jugoslovenskom klubu, teže nego to pokazuje konačan rezultat (3:0).
Narednog dana snage su odmjerili Sarajevo i mađarski PMFC. Klub s Koševa bio je oslabljen neigranjem prve zvijezde Safeta Sušića, koji je sedmicu ranije “pozajmljen” Veležu za nastup na Mostarskom turniru, gdje je “Pape” bio najbolji igrač i strijelac takmičenja. I pored izostanka Sušića, oslabljena ekipa Sarajeva slavila je nad mađarskim prvoligašem (1:0) i zakazala finale protiv Zvezde. Pogodak odluke je pet minuta prije kraja postigao Faruk Hadžibegić iz jedanaesterca.
U nedjelju 7. februara 1982. u Dubrovniku je bio pravi fudbalski praznik. Stadion na Lapadu bio je pun kao šibica, a među 5.000 gledalaca našli su se brojni navijači iz okolnih mjesta, najviše iz Trebinja. Na finale je stigao i Miljan Miljanić, selektor fudbalske reprezentacije Jugoslavije, koji je sklapao kockice za nastup Plavih na Mundijalu u Španiji u ljeto 1982. U predigri finala, u meču za treće mjesto snage su odmjerili Gošk-Jug i PMFC, a domaći drugoligaš je zabilježio neočekivan trijumf (3:1), na krilima Muhameda Kočića, legende dubrovačkog fudbala, igrača koji je prošao fudbalsku školu na Koševu.
Uslijedilo je finale Sarajeva i Zvezde, meč u kojem su oba kluba bila oslabljena neigranjem najboljih fudbalera i kapitena – Safeta Sušića i Vladimira Petrovića Pižona. Bio je to treći od četiri susreta Sarajeva i Crvene Zvezde u sezoni 1981-82. Najprije je Sarajevo slavilo (2:1) u prvenstvenoj utakmici, prvoj na obnovljenom Koševu, 26. septembra 1981. godine, da bi se Beograđani revanširali (2:0) u utakmici osmine finala Kupa maršala Tita na Marakani, 7. novembra 1981.
Pulenima Srboljuba Markuševića nije nedostajalo motiva u duelu za trofej, jer se Zvezda, braneći dvostruku domaću titulu, probila i među osam najboljih evropskih klubova i iščekivala četvrtfinale Kupa šampiona protiv Anderlechta. Gledaoci su vidjeli odličnu utakmicu i majstorije Slobodana Janjuša, Faruka Hadžibegića, Predraga Pašića, Želimira Vidovića, Mirze Kapetanovića s jedne, odnosno Dušana Savića, Miloša Šestića, braće Đurovski, Rajka Janjanina, Zdravka Borovnice s druge strane.
Jedno ime je odskakalo od ostalih aktera. Boban Božović, koji je dva mjeseca ranije proslavio tek 18. rođendan, naprosto je briljirao i pokazao kakav dragulj nosi bordo dres. Ipak, Crvena Zvezda je povela u 30. minute kada je Rajko Janjanin iskoristio nesmotrenost odbrane Sarajlija i zatresao mrežu Slobodana Janjuša (0:1). Inače, turnir u Dubrovniku označio je povratak “Čobe” na Koševo, nakon svega šest mjeseci provedenih u Olimpiji.
Do odmora je Sarajevo izjednačilo. Sjajnu akciju Bordo tima iskoristio je neuhvatljivi Boban Božović i zatresao mrežu Aleksandra “Dike” Stojanovića (1:1). I u nastavku je viđena ravnopravna igra, bilo je šansi na obje strane, a odluka je pala pet minuta prije kraja, kada je Zoran Lukić pogodio za pobjedu Sarajeva (2:1) i trijumf na Dubrovačkom turniru. Pored pobjedničkog pehara zagrebačkih Sportskih Novosti, klub s Koševa mogao se pohvaliti i nagradom za najboljeg igrača turnira, koju je žiri sportskih novinara dodijelio Bobanu Božoviću.
Iako je u jesen 1981. upisao nekoliko utakmica za prvi tim, turnir u Dubrovniku bio je mjesto na kojem je Boban Božović zakoračio na veliku scenu. U naredne dvije sezone će Boban pokazati svu raskoš svog talenta, s nepunih 20 godina debitovati u dresu reprezentacije Jugoslavije protiv Francuske u Zagrebu (0:0), ali će jednu od najvećih nada FK Sarajevo zaustaviti pogibeljni start Fadilja Murićija na prvenstvenoj utakmici u Prištini 28. marta 1984. Božović je doživio težak prelom noge, nakon duge pauze vratio se na teren, bio ponajbolji igrač Sarajeva krajem 80-ih, ali nije mogao postići ono što su očekivali navijači Sarajeva – da postane nasljednik Safeta Sušića.
Sarajevo – Crvena Zvezda 2:1 (1:1)
Dubrovnik, 7. februar 1982. Stadion na Lapadu. Gledalaca 5.000. Vrijeme sunčano, teren pogodan za igru. Sudija: Frano Bašica (Dubrovnik).
Strijelci: 0:1 Janjanin (30), 1:1 B. Božović (44), 2:1 Lukić (85).
SARAJEVO: Janjuš, Di. Vrabac, Kapetanović, Vidović, N. Ferhatović, Hadžibegić, Hadžialagić (H. Smajić), Z. Lukić, Teskeredžić (V. Petković), B. Božović, Pašić. Trener: Srboljub Markušević.
CRVENA ZVEZDA: A. Stojanović, Krmpotić, B. Đurovski, Milovanović (M. Janković), Borovnica, Jurišić (Miletović), Blagojević (R. Savić), Šestić, D. Savić, R. Janjanin, M. Đurovski. Trener: Branko Stanković.
