Sjećanje na historijsku pobjedu košarkaške reprezentacije Jugoslavije u finalu Olimpijskih igara u Moskvi, 30. jula 1980.
Piše: J. Mržljak
Tokom 70-ih godina prošlog stoljeća, Jugoslavija je postala košarkaška velesila, jer je reprezentacija u tom periodu osvojila dvije titule svjetskog i tri evropskog prvaka. Karika koja je nedostajala bilo je olimpijsko zlato, što je bila skoro nemoguća misija obzirom na kvalitet selekcije SAD-a. Amerikanci još nisu slali profesionalce na Olimpijadu, ali su i ekipe sastavljene od najboljih univerzitetskih igrača izazivale strahopoštovanje. Dovoljno je spomenuti ekipu koju su u Montrealu 1976. godine predvodili Adrian Dantley, Walter Davis, Quinn Buckner, prejaku čak i za asove poput Ćosića, Dalipagića, Kićanovića, Delibašića, Slavnića…
No, Amerikanci su ipak popili gorku pilulu četiri godine ranije: u finalu Olimpijskih igara u Münchenu 1972. je SSSR pobijedio selekciju SAD-a 51:50. Kada je na 75. zasjedanju Međunarodnog olimpijskog komiteta u Beču, 23. oktobra 1974. godine, Moskva dobila domaćinstvo 22. olimpijskih igara, bilo je jasno da će košarkaški turnir biti jedna od poslastica. Favorit SAD, domaćin SSSR, nova sila Jugoslavija, ljubitelji košarke su odbrojavali dane do starta…
Nepunih sedam mjeseci uoči otvaranja moskovske Olimpijade desilo se ono što će odrediti košarkaški turnir. Sovjetski Savez je 24. decembra 1979. godine izvršio invaziju na Afganistan, što je izazvalo oštre reakcije u svijetu. Sovjetska invazija potaknula je američkog predsjednika Jimmyja Cartera da izda ultimatum 20. januara 1980. godine. U ultimatutmu je stajalo da će SAD (i zapadni saveznici) bojkotirati Olimpijske igre u Moskvi ako se sovjetske trupe ne povuku iz Afganistana u roku od mjesec dana. Amerikance je slijedilo 29 zemalja, drugi su odustali zbog ekonomskih razloga, Kina se nije pojavila zbog loših odnosa sa SSSR-om, tek u Moskvi se nisu pojavili sportisti iz 65 država.
Paradoksalno, američki bojkot je povećao značaj muškog košarkaškog turnira. Bila je to šansa stoljeća za “ostatak svijeta”, uključujući i reprezentaciju Jugoslaviju. Međutim, iza Plavih je bio slab nastup na Evropskom prvenstvu u Italiji 1979. godine, tek treće mjesto, što je koštalo posla selektrora Petra Skansija. Reprezentaciju su preuzeli Ranko Žeravica i Mirlo Novosel, provjereni tandem koji je donio najveće uspjehe ‘70-ih. Među 12 igrača, koje su za Moskvu odabrali Žeravica i Novosel, bile su i legende Bosne – Mirza Delibašić i Ratko Radovanović. Ulogu favorita imala je reprezentacija SSSR-a, a koliko je domaćin bio siguran u olimpijsko zlato govori i podatak da je na svečanom otvaranju olimpijski plamen upalio Sergej Belov, zvijezda “Zbornaje” i junak pobjede iz Münchena.
Reprezentacija Jugoslavije je olimpijski turnir počela laganim pobjedama nad Senegalom (104:67) i Poljskom (129:91), da bi susret s Španijom odlučivao o pobjedniku Grupe B i ekipi koja će prenijeti dva boda u “top 6”. Na krilima Brabendera i San Epifanija je “Furija” vodila u prvom poluvremenu (45:50), ali su u nastavku Plavi “utegli” odbranu i stigli do teške pobjede (95:91). Pored Jugoslavije i Španije u finalnu grupu su se plasirali i SSSR, Brazil, Italija i Kuba, pri čemu su se “Azzurri” provukli i niko nije očekivao da bi mogli u borbu medalje (dvije najbolje ekipe iz “top 6” imale su prolaz u finale za zlato, naredne dvije u meč za bronzu).
Pokazao je to i susret Jugoslavije i Italije na startu “top 6”, meč kojeg su zvanični svjetski prvaci lagano dobili (102:81), pri čemu su prva imena bili Kićanović (31), Dalipagić (26) i Delibašić (17). Narednog dana su Jugosloveni s pola snage pobijedili i Kubu, najslabiju ekipu “top 6” (112:84), u utakmici u kojoj se, između ostalih, istakao Ratko Radovanović s 15 poena. Navečer se desila prvorazredna senzacija: pred 16.000 navijača u moskovskoj Olimpijskoj areni, domaćin SSSR gubi od Italije (85:87), koju su predvodili Renato Villalta i Dino Meneghin.
Selekcija pukovnika Aleksandra Gomeljskog imala je imperativ pobjede u 4. kolu protiv Jugoslavije, 27. jula 1980. Bila je to sjajna utakmica, puna preokreta, finale prije finala. Ekipe su se smjenjivale u vodstvu, sve dok sredinom drugog poluvremena zbog pet ličnih grešaka parket nije napustio div Aleksandar Tkačenko. Svega 27 sekundi prije kraja Plavi vode 81:77, a na liniji slobodnih bacanja se našao Ratko Radovanović. Činilo se da je pitanje pobjednika riješeno. Tog dana je u Moskvi rođen mit o Rašinoj nepreciznosti s linije slobodnih bacanja, iako je u nastavku karijere Bosnin centar značajno poboljšao ovaj segment. Radovanović promašuje sva tri bacanja, Sovjeti smanjuju (81:79), pa otimaju loptu i Jovajša iz slobodnih bacanja poravnava (81:81).
Tu nije bio kraj. Kićanoviću je pet sekundi prije kraja dosuđen faul u napadu i malo je nedostajalo da se desi potpuni preokret. Očekivalo se da će domaćin imati prednost u produžetku, no tada se razigrao Mostarac Dražen Dalipagić i potopio Sovjete za veliku pobjedu Plavih (101:91). Čak 20 poena u dodatnih pet donijelo je trijumf na terenu vječitog rivala, plasman u finale i najmanje srebrnu medalju. Činilo se da “Zbornaja” više nema šansi za finale, međutim dva sata kasnije u igru ih je vratila pobjeda Brazila na Italijom (90:77).
Plavi su bili siguran finalist, a protivnika u meču za zlato (SSSR ili Italiju) je rješavao posljednji susret “top 6” između Jugoslavije i Brazila. Pobijede li puleni Ranka Žeravice, za zlato će igrati protiv Italije, dok su Oscar Schmidt i drugovi igrali za Sovjete ali i sebe jer im je trijumf donosio meč za bronzanu medalju. Uz podršku s tribina, Brazilci su došli nadomak pobjede, vodili 94:95, kada su 13 sekundi prije kraja Jugosloveni krenuli u odlučujući napad. Tri sekunde prije kraja je fauliran Mirza Delibašić. Na liniji bacanja je legendarni “Kinđe” po običaju bio hladan kao špricer i donio pobjedu Jugoslaviji (96:95) i lakšeg protivnika u finalu – reprezentaciju Italije.
Finale, odigrano na današnji dan prije 44 godine, bilo je zanimljivlje nego što se očekivalo. Nakon katastrofe u prvoj utakmici, ekipa selektora Sandra Gambe je pružila mnogo jači otpor, ali je razlika u kvalitetu bila očita. Nakon 42:37 na poluvremenu, Italijani su posljednji priključak imali u 26. minutu (56:53). Slavlje zbog pobjede i historijske prve i jedine zlatne olimpijske medalje pomutio je nesportski potez Meneghina, koji je šest sekundi prije kraja grubo startovao na Kićanovića i legendarnog košarkaša Partizana, umjesto na postolje, otjerao u bolnicu.
Upravo je Kićanović bio najbolji strijelac finala s 22 poena, praćen od Mirze Delibašića (20) i Dalipagića (18). Olimpijske igre u Moskvi bile su vrhunac karijere najboljeg bh. sportiste svih vremena. Prethodno je Mirza Delibašić proglašen za najboljeg košarkaša Jugoslavije u sezoni 1979-80, u kojoj je Bosnu doveo do sdruge titule domaćeg prvaka. Nikad u reprezentaciji Jugoslavije “Kinđe” nije imao tako važnu ulogu kao u Moskvi 1980. godine – sa 123 postignuta poena bio je treći strijelac zlatnog olimpijskog tima, iza Dalipagića i Kićanovića. A kakav je sportski duh krasio “Kinđeta” pokazuje njegova izjava da više cijeni olimpijsko srebro iz Montreala, uz učešće svih najboljih reprezentacija, nego moskovsko zlato u odsustvu Amerikanaca.
Jugoslavija – Italija 86:77 (42:37)
Moskva, 30. juli 1980. Olimpijska arena. Gledalaca 12.000. Sudije: Turner (Velika Britanija) i Van der Wilige (Nizozemska).
JUGOSLAVIJA: Knego (4), Kićanović (22), Žižić, Nakić, Jerkov (16), Skroče, Slavnić (4), Ćosić (2), Radovanović, Krstulović, Dalipagić (18), Delibašić (20). Selektor: Ranko Žeravica.
ITALIJA: Sacchetti (2), Brunamonti (2), Sylvester (2), Gilardi, Della Fiori, Solfrini (4), Bonamico, Meneghin (12), Villalta (29), Vecchiato (4), Marzorati (9), Generali (13). Selektor: Sandro Gamba.
