Nakon što se Sloboda, poslije dvije kratke prvoligaške epizode u sezonama 1959-60 i 1962-63, treći put vratila u elitni rang 1969. godine, počela je možda najuspješnija epoha u historiji kluba s Tušnja. Izuzev 10. mjesta u sezoni 1970-71, Sloboda će sve do 1982. godine biti u gornjoj polovini prvoligaške tabele, što u tom periodu nije uspjelo nijednom drugom bh. klubu.
Ipak, čekao se dodatni iskorak, kada će Crveno-crni iz “gornje polovine” skočiti u “vrh tabele” i to se najzad desilo u sezoni 1976-77. Uoči prvenstva, u ljeto 1976. desila se krupna promjena na Tušnju. Josip “Mićo” Duvančić, legendarni igrač i punih šest godina uspješni trener Slobode (1970-1976), prihvatio je poziv iz Splita da na kormilu Hajduka zamijeni slavnog Tomislava Ivića.
Uprava tuzlanskog kluba reagirala je brzo i za novog trenera imenovala dotadašnjeg Duvančićevog asistenta, također bivšeg proslavljenog fudbalera Slobode – Đorđa Geruma. “Ja nisam novi čovjek na Tušnju. Igrao sam deset godina i tri godine bio drugi trener Slobode. Predvodit ću fudbalere kojima sam bio saigrač i kapiten. Oni daju ideje, a moje je da ih uskladim. Ne volim šablone i kalupe, igračima ću dati slobodu na terenu”, pričao je Gerum u augustu 1976. godine, nakon što je preuzeo poziciju šefa stručnog štaba.
Vizija Đorđa Geruma pokazala se uspješnom u praksi. Pobjeda nad Željezničarom na startu prvenstva na Tušnju (2:0) bila je uvod u sjajnu jesen 1976. Sloboda gura odlično, i u prvih 10 kola bilježi samo dva poraza – nesretni na Marakani protiv Crvene Zvezde (1:2) i ubjedljivi (0:4) u Splitu protiv Hajduka i bivšeg Tuzlaka Miće Duvančića. Poraz u 11. kolu, 31. oktobra 1976. godine, protiv Veleža (0:1) bio je posljednji u jesenjoj polusezoni.
Uslijedila je sjajna serija Crveno-crnih. Sloboda pobjeđuje Zagreb na Tušnju (3:0), potom osvaja bod u gostima protiv zvaničnog prvaka, Partizana (1:1), pa “tricom” ispraća OFK Beograd (3:0), neporažena se vraća iz Ljubljane (0:0), bilježi još jedan domaći trijumf – protiv Budućnosti (3:1). Odlična serija je nakon 16. kola vinula pulene Đorđa Geruma na diobu drugog i trećeg mjesta sa zagrebačkim Dinamom.
Na redu je bio posljednji meč jeseni, derbi 17. kola između Radničkog i Slobode na niškom Čairu, odigran na današnji dan prije 45 godina. Za razliku od Slobode, Nišlije su bile u lošoj seriji, tri utakmice bez pobjede, pa su s pozicije prvog pratioca lidera Crvene Zvezde pali na četvrto mjesto, s bodom manje od Dinama i Slobode.
Miroslav Glišović, trener Radničkog, u derbiju nije mogao računati na povrijeđenog kapitena Ljubišu Rajkovića, dok je nedavno preminuli golman Dragan Pantelić platio ceh za katastrofu u prethodnom kolu – poraz od Crvene Zvezde (2:6) na Marakani. S druge strane, ni Đorđe Gerum nije mogao računati na najbolji tim: Mladi Nihad Mujezinović uskočio je umjesto Kasima Alibegovića, koji je isključen u susretu protiv Budućnosti.
Derbi posljednjeg kola jesenjeg dijela Prvenstva Jugoslavije ispunio je Stadion Čair 5. decembra 1976. Oko 18.000 gledalaca vidjelo je buran početak utakmice. U 5. minuti je Mersed Kovačević promašio šansu za Slobodu, da bi u narednom napadu Ranko Cakić, golman gostiju, bravurozno zaustavio udarac glavom Dušana Mitoševića.
Pogodak odluke pao je u 13. minuti: Mustafa Hukić uposlio je Ešrefa Jašarevića, koji je s 10-ak metara savladao Zorana Milenkovića (0:1). Samo nekoliko minuta kasnije Jašarević je mogao riješiti utakmicu, ali je pogodio stativu. Uslijedile su dvije odlične šanse za Radnički: Nenad Cvetković je najprije pogodio stativu, pa promašio okvir gola.
Sve se to dešavalo u sjajnih prvih 25 minuta, nakon kojih su Tuzlaci “zatvorili utakmicu”. Domaći fudbaleri više nisu dolazili do šansi, do kraja utakmice imali su još samo jednu priliku: Miodrag Stojiljković je u 73. minuti izašao pred Cakića, ali je golman Tuzlaka ponovo bio na visini zadatka. Kada je sudija Tome Manojlovski iz Tetova označio kraj utakmice uslijedilo je veliko slavlje fudbalera Slobode.
“Igra i ambijent na Čairu bili su na nivou derbija. Iskren da budem, nisam očekivao da na ovom vrućem terenu možemo osvojiti više od boda”, rekao je Đorđe Gerum, dok je njegov kolega Miroslav Glišović, tužan zbog prvog domaćeg poraza u sezoni, čestitao Tuzlacima na pobjedi, pohvalivši golmana Cakića kao najzaslužnijeg što bodovi odlaze na Tušanj.
Bio je to šlag na tortu najbolje polusezone u historiji Slobode. Kako je Dinamo osvojio samo bod na Bilinom Polju protiv Čelika (1:1), Tuzlaci su jesenji dio prvenstva okončali na drugoj poziciji, s 22 boda, odnosno četiri boda manje od prvaka polusezone Crvene Zvezde.
Ubrzo je stigla nagrada za sjajne igre Tuzlaka, pa su dva mjeseca kasnije čak trojica pulena Đorđa Geruma – Mustafa Hukić, Dževad Šećerbegović i Ešref Jašarević – debitovala u dresu reprezentacije Jugoslavije u pobjedi protiv Kolumbije u Bogoti (1:0). I u proljetnom dijelu Sloboda je nastavila s dobrim igrama i šampionat okončala još jednom pobjedom protiv Radničkog (2:0), ovaj put na Tušnju, što je Crveno-crnima donijelo najveći uspjeh – treće mjesto i plasman u Kup UEFA.
Radnički (N) – Sloboda 0:1
Niš, 5. decembar 1976. Stadion Čair. Gledalaca 18.000. Vrijeme oblačno, teren klizav. Sudija: Manojlovski (Tetovo). Žuti karton: Verlašević (Sloboda).
Strijelac: 0:1 Jašarević (13).
RADNIČKI (N): Milenković, Anđelković, Obradović, Vojinović, Mitić, Andrejević, Stojiljković (Kovačev), Halilović, Mitošević, Antić, Cvetković (Petrović). Trener: Miroslav Glišović.
SLOBODA: Cakić, Hadžić, Jovičić, Jašarević, Verlašević, Mujezinović, Kovačević, Mulahasanović (Cerić), Geca (Dijamant), Hukić, Šećerbegović. Trener: Đorđe Gerum.
