Drugi dan jula 1967. godine je zlatnim slovima upisan u historiju bh. fudbala. Tog dana je FK Sarajevo postao prvi bh. klub koji je osvojio titulu prvaka Jugoslavije. Dok je na Koševu 30 hiljada navijača Bordo kluba, uprkos jakom pljusku proslavljalo pobjedu nad Čelikom (5:2) i naslov, nekih 130 kilometara južnije je odigran takmičarski nevažan susret, koji je također ušao u historiju.
Na Stadionu pod Bijelim Brijegom su fudbaleri Veleža i Vojvodine jedva čekali da “otaljaju” susret posljednjeg kola i stave tačku na neuspješnu sezonu oba kluba. Nakon trećeg mjesta u prethodnom prvenstvu (1965-66), “Rođeni” su utonuli u prosječnost i pali u donji dio tabele. Muhamed Mujić, jedan od najboljih igrača u historiji bh. fudbala, bio je na zalasku karijere, međutim na scenu je stupala generacija mladih igrača, koje je predvodio 19-godišnji Duško Bajević.
Šta tek reći za Vojvodinu, koja je u prethodnoj sezoni suvereno osvojila titulu prvaka Jugoslavije, onda u Kupu šampiona eliminirala madridskog Atletica pobjedom (3:2) u majstorici na Vincente Calderonu. Tokom zimske pauze je klupsko rukovodstvo prodalo najboljeg igrača Silvestera Takača i zarađeni novac investiralo u postavljanje reflektora na novosadskom stadionu. Oslabljene “Lale” su u 91. minutu revanša četvrtfinala u Glasgowu eliminirane od kasnijeg evropskog prvaka Celtica. Stoga ne čudi da u domaćem prvenstvu Vojvodina nije mogla bolje od četvrtog mjesta.
Na današnji dan prije 57 godina je Mostar pogodila kiša, što je prorijedilo ionako slabu posjetu na Stadionu pod Bijelim Brijegom. No, oni koji su došli nisu zažalili, jer su vidjeli neviđeni show Muhameda Glavovića, 24-godišnjeg napadača “Rođenih”. Nakon samo pet minuta na semaforu je stajalo 2:0 za Velež: Muhamed Glavović je dva puta savladao Branislava Veljkovića, rezervistu koji je u finišu sezone branio umjesto reprezentativnog golmana Ilije Pantelića.
Mostarci su potom stali, što su Novosađani iskoristili i do odmora poravnali rezultat. Najprije je Milan Stanić iskoristio nesporazum golmana Alfonza Horvatića i Kemala Šestića (2:1), potom i grešku pomoćnog sudije koji nije mahao očigledan ofsajd (2:2). Samo što se u nastavku krenulo s centra – Velež je poveo. Bio je to najljepši trenutak na utakmici: Nusret Čerkić je centrirao, Duško Bajević glavom loptu spustio Glavoviću, a napadač Rođenih raspalio neviđeni volej. Lopta je udarila u jednu, odbila se u drugu stativu i ušla u mrežu golmana Janka Sankovića, koji je na poluvremenu zamijenio Veljkovića (3:2).
U 55. minutu ponovo je Glavović u glavnoj ulozi: ovaj put se izvio i glavom postigao četvrti gol (4:2). Samo dva minuta kasnije nova majstorija Glavovića: napravio je slalom kroz odbranu Vojvodine, prešao i golmana Sankovića i iz samog ugla loptu poslao u mrežu za svoj i Veležov peti gol (5:2). Nikad dotad neki bh. fudbaler nije postigao pet golova u prvoligaškoj utakmici. Zanimljivo da će 12 mjeseci kasnije, u posljednjem kolu naredne sezone (1967-68), Duško Bajević ponoviti podvig svog saigrača Muhameda Glavovića i postići pet golova za trijumf protiv Maribora (5:1), kojim su “Rođeni” u posljednjem trenutku izborili opstanak.
Vratimo se utakmici Velež – Vojvodina, kojom su “Lale” i zvanično prepustile titulu ekipi Sarajeva. Pet minuta prije kraja je reprezentatiavc Dobrivoje Trivić bio najviši u skoku poslije kornera i savladao Horvatića za konačan rezultat nezaboravnog susreta (5:3). Bila je to utakmica karijere Muhameda Glavovića zvanog “Rom”, napadača Veleža rođenog 26. decembra 1943. u Mostaru. U dresu Veleža je debitovao 1962. godine i do 1970. upisao 156 prvoligaških nastupa za “Rođene”, uz 28 postignutih golova.
Zahvaljujući “petardi” Vojvodini, s 10 postignutih golova bio je najbolji strijelac Veleža u sezoni 1966-67, u kojoj su crveni dres nosili i takvi asovi kakvi su Kemal Šestić, Milorad Lazović, Salem Halilhodžić, Duško Bajević, Omer Oručević… Potom je Muhamed Glavović preselio u Tuzlu i cijelu kalandarsku 1971. godinu igrao za Slobodu, a prvoligašku karijeru završio je u proljeće 1972. u redovima niškog Radničkog. U međuvremenu je dres Veleža obukao i Muhamedov mlađi brat Ahmet “Braca” Glavović (1945-2020), a tokom ‘80-ih i rano preminuli sin Senad “Ćena” Glavović.
Velež – Vojvodina 5:3 (2:2)
Mostar, 2. juli 1967. Stadion pod Bijelim Brijegom. Gledalaca 2.000. Vrijeme oblačno s kišom, teren klizav. Sudija: Konstantin Zečević (Beograd).
Strijelci: 1:0 Glavović (3) 2:0 Glavović (5), 2:1 Stanić (32), 2:2 Stanić (37), 3:2 Glavović (46), 4:2 Glavović (55), 5:2 Glavović (57), 5:3 Trivić (85).
VELEŽ: Horvatić, S. Primorac, Alajbegović (F. Džafić), Selimotić, K. Šestić, Karamehmedović, Čerkić, M. Glavović, Bajević, Džidić, Oručević. Trener: Mirko Kokotović.
VOJVODINA: Veljković (Sanković), Zemko, R. Aleksić, Nešticki, Brzić, Dakić, M. Stanić, Radosav, Trivić, S. Đorđić, Pušibrk (Rakić). Trener: Branko Stanković.
