Paolo Rossi je svojim golom donio svjetlo nade, ali je Safet Sušić hat-trickom sve zamračio, pisala je Gazzetta dello Sport u izvještaju s utakmice odigrane na Maksimiru 13. juna 1979.
Piše: J. MRŽLJAK
Nakon toliko poraza i neuspjeha, jugoslovenski reprezentativni fudbal se nada boljem vremenu, tako je javnost dočekala prijateljsku utakmicu Plavih protiv favorizovane Italije, na današnji dan prije 44 godine. Datum odigravanja utakmice bio je vrlo neobičan – između pretposljednjeg i posljednjeg kola prvenstva Jugoslavije u sezoni 1978-79, u kojem su Hajduk i Dinamo vodili mrtvu trku za titulu.
Pesimizam javnosti bio je opravdan: Plavi su prethodno, s dva poraza, od Španije u Zagrebu (1:2) i Rumunije u Bukureštu (2:3), otvorili kvalifikacije za Evropsko prvenstvo 1980. godine.
Domaćin završnice tog Eura bila je Italija, pa su Azzurri, u nedostatku pravih takmičarskih utakmica u kvalifikacijama, svaku priliku koristili za prijateljske susrete, makar to bilo mjesec dana nakon završetka Serije A, koju je osvojio AC Milan. Tradicija je razlog zašto je zagrebački Maksimir odabran za poprište druge od tri domaće utakmice Plavih u takmičarskoj sezoni 1978-79.
Naime, Jugoslavija je prethodne dvije pobjede nad Italijom zabilježila upravo u Zagrebu – nezaboravnih 6:1 u Centralnoevropskom kupu (1957), potom i 1:0 u prijateljskom susretu (1974).
U meču u Maksimiru je selektor Miljan Miljanić ukazao povjerenje dvojici debitanata – golmanu Aleksandru Stojanoviću (C. Zvezda) i Rajku Janjaninu (Dinamo) – te trojici igrača koji su upisali drugi reprezentativni nastup: Nikoli Jovanoviću (C. Zvezda), Miši Krstičeviću (Hajduk) i Blažu Sliškoviću (Velež).
Osim Bake, u sastavu je bio još jedan bh. fudbaler: Safet Sušić, kapiten Sarajeva, čija je reprezentativna karijera polako blijedila nakon zvjezdanog debija u jesen 1977. Pape je u prva dva nastupa postigao pet golova, a onda u skoro dvije godine upisao šest utakmica bez ijednog pogotka, utopivši se u prosjek reprezentacije Jugoslavije.
S druge strane, Enzo Bearzot, selektor Italije, odabrao je tim u kojem je bilo osam igrača s popisa putnika na Mundijal u Argentini (1978). P. Conti, Gentile, Maldera, Scirea, Rossi, Zaccarelli, Graziani i Benetti bili su dio tima koji je osvojio četvrto mjesto i jedini pobijedio svjetskog prvaka Argentinu. Roberto Lovati, trener Lazija, akter debakla Azzurra na Maksimiru 1957. godine, upozorio je da ne treba igrati s Plavima po vrućini u junu, pogotovo što je sezona u Italiji završena mjesec dana ranije.
Javnost na Apeninima bila je rezervisana i zbog činjenice da je Bearzot u meč krenuo s tri napadača (Graziani, Rossi, Giordano).
Početak utakmice pripao je gostima, a prvu šansu imao je Paolo Rossi, napadač koji je tog ljeta iz Vicenze prešao u redove vicešampiona Peruggie. Udarac Rossija u 16. minutu zaustavio je golman Stojanović, no “Dika” je bio nemoćan osam minuta kasnije. Francesco Graziani, napadač Torina, po desnoj strani je pobjegao Nenadu Stojkoviću, ubacio u sredinu, gdje je bio Rossi, kojem nije bilo teško da pogodi mrežu (0:1).
Samo što se krenulo s centra utakmica je zamalo riješena: Bruno Giordano, tadašnja zvijezda Lazija i budući član nezaboravnog trolista Napolija “Ma-Gi-Ca” (Maradona-Giordano-Careca), izašao je pred Stojanovića, ali se spetljao i šansa je otišla u nepovrat.
Brzo je stigla kazna za promašaj, u 27. minutu, kada je počeo Pape-Show. Vladimir Petrović je poslao visoku loptu na Sušića, velemajstor s Koševa je sjajno uštopao i zagradio od svog čuvara – legende Juventusa Claudia Gentilea – a onda savladao Paola Contija (1:1).
Golman Rome ubrzo je još jednom vadio loptu iz mreže: Na 18 metara od gola Azzura dosuđen je indirekt, Slišković je kratko dodao Sušiću, a Pape je kroz živi zid neodbranjivo pogodio gornji desni ugao (2:1).
U nastavku utakmice Italijani propuštaju dvije velike šanse za izjednačenje. Najprije je stativu pogodio Giordano u 53. minuti, da bi 10-ak minuta kasnije u okviru gola završio i udarac Grazianija sa svega četiri metra. Kazna je ponovo stigla od najboljeg igrača u historiji bh. fudbala.
Sušić je počeo akciju, uposlio Janjanina, vezista Dinama je dodao Petroviću, “Pižon” je ušao u šesnaesterac s lijeve strane i u pravom trenutku pronašao Papeta na drugoj stativi (3:1). “Hat-trick” Sušića protiv jedne od najboljih svjetskih reprezentacija!
Tu nije bio kraj majstorijama Safeta Sušića. U finišu utakmice je Anto Miročević centrirao Sušiću, Pape je glavom spustio Zajecu na vrh šesnaesterca, a legenda Dinama iz prve raspalila i poderala mrežu Contija za konačan rezultat (4:1). Ko se mogao nadati da će reprezentacija Jugoslavije tako deklasirati jednu od najboljih svjetskih selekcija. Štaviše, bio je to najteži poraz Italije još od legendarnog finala Mundijala u Meksiku (1970) protiv Peleovog Brazila (1:4).
Safet Sušić je sjajnom partijom oduševio fudbalsku javnost u Italiji, zbog čega će se tri godine kasnije, u jednom sarajevskom hotelu fizički obračunati predstavnici Intera i Torina u pokušaju da angažiraju kapitena Sarajeva. “Paolo Rossi je svojim golom donio svjetlo nade, ali je Safet Sušić hat-trickom sve zamračio”, pisala je Gazzetta dello Sport.
“Mi s tri špica, a oni nama četiri gola”, ironičan je bio izvještač lista Corriere dello Sport. Najoriginalnija je bila milanska Corrierre della Sera, koja je meč opisala “Sušić brži od Formule 3”, upoređujući nastup Papeta i italijanske ofanzivne trojke.
Jugoslavija – Italija 4:1 (2:1)
Zagreb, 13. juni 1979. Stadion Maksimir. Gledalaca 25.000. Vrijeme toplo, teren pogodan za igru. Sudija: Walter Eschweiler (SR Njemačka). Žuti karton: Scirea (Italija).
Strijelci: 0:1 Rossi (24), 1:1 Sušić (27), 2:1 Sušić (34), 3:1 Sušić (65), 4:1 Zajec (86).
JUGOSLAVIJA: Stojanović, N. Jovanović, Mužinić, Zajec, N. Stojković, Krstičević, V. Petrović (Zo. Vujović), Cukrov (Miročević), Slišković, R. Janjanin (Peruzović), Sušić. Selektor: Miljan Miljanić.
ITALIJA: P. Conti, Gentile, Maldera, Oriali, Collovati, Scirea, Rossi, Zaccarelli, Graziani, Benetti, Giordano. Selektor: Enzo Bearzot.
