Čak 13 golova u sedam nastupa postigao je Princ s Neretve tokom Kupa nezavisnosti, a šlag na torti bio je meč za treće mjesto pred 120.000 gledalaca na Maracani u Rio de Janeiru.
Piše: J. MRŽLJAK
Fudbal je često bio uključen u proslavu nacionalnih praznika, a vjerovatno najpoznatija epizoda odigrana je tokom juna i jula 1972. godine, na 150. godišnjicu nezavisnosti Brazila. Tada je Kup nezavisnosti (Taça Independência) okupio čak 20 reprezentacija iz cijelog svijeta, pa je turnir, održan u 12 brazilskih gradova i nazvan “Minicopa”, po mnogo čemu nadmašio čak i dotadašnje Mundijale. Još početkom 1971. godine je brazilska javnost, opijena šest mjeseci ranije osvojenom trećom titulom svjetskog prvaka u Meksiku, podržala ideju o organizaciji velikog fudbalskog turnira u čast 150. godišnjice nezavisnosti države.
Dodatni impuls bila je spremnost Joãoa Havelangea, tadašnjeg predsjednika Fudbalskog saveza Brazila (CBD) da pokaže organizacionu sposobnost uoči kandidature za predsjednika FIFA-e na izborima zakazanim 1974. U augustu 1971. godine u sjedištu CBD-a objavljena su pravila i format takmičenja, te obavljeno žrijebanja grupa. Bilo je zamišljeno da se formiraju tri preliminarne grupe od po pet reprezentacija, čiji bi se pobjednici u narednoj rundi pridružili kvintetu svjetskih prvaka (Brazil, SR Njemačka, Engleska, Italija i Urugvaj), timovi bi se potom podijelili u dvije grupe, a pobjednici bi igrali finale.
Među 20 učesnika je 10 mjesta bilo rezervisano za sve južnoameričke reprezentacije jer je od 1967. u kontinentalnom prvenstvu trajala pauza, koju će tek osam godina kasnije prekinuti prvi turnir novog formata nazvan Copa América. Reprezentacija Jugoslavije, uprkos činjenici da je propustila završnicu dva uzastopna prethodna Svjetska prvenstva, također je dobila pozivnicu, što nikoga nije iznenadilo, obzirom na činjenicu da su Plavi u julu 1971. uveličali oproštaj slavnog Pelea od dresa Karioka.
Krajem 1971. su se zakomplikovale stvari za organizatore, kada su engleski i italijanski klubovi odbili pustiti svoje igrače da dođu u Brazil, nakon čega je i SR Njemačka ubacila niz zahtjeva koje domaćin nije mogao ispuniti. Trolistu svjetskih prvaka u otkazu su se priključila još dva planirana učesnika – Španija i Meksiko – pa su na kraju mjesta popunili SSSR, Čehoslovačka, Škotska, selekcije Afrike i CONCACAF-a (Sjeverna i Srednja Amerika). Reprezentacija Jugoslavije ranije je bila žrijebana za prvu fazu, u kojoj je igrala u Grupi C, zajedno s južnoameričkim rivalima – selekcijama Paragvaja, Perua, Bolivije i Venecuele.
Prvi duel Plavih na Minicopi ušao je u historiju: 14. juna 1972. u Curitibi je deklasirana Venecuela čak 10:0, što je rezultatski najubjedljivija pobjeda reprezentacije Jugoslavije u periodu od 1920. do 1992. godine. Duško Bajević, centarfor Veleža, postigao je čak pet golova i nagovijestio da će briljirati na Kupu nezavisnosti. Utakmica protiv Venecuele je važna i zbog reprezentativnog debija fudbalera Željezničara – Josipa Katalinskog i Blagoja Bratića. Uslijedio je razočaravajući remi s Bolivijom (1:1) uz prvjenac Katalinskog, nakon čega je Princ s Neretve postigao po dva gola u pobjedama nad Paragvajem (2:1) i Peruom (2:1), koje su pulenima Vujadina Boškova donijele prvo mjesto u grupi i plasman u narednu rundu.
Drugu fazu Plavi otvaraju remijem protiv Škotske (2:2), uz još jedan gol Bajevića. U odlučujućem susretu za plasman u finale, Jugoslavija je ubjedljivo poražena od domaćeg Brazila (0:3), 2. jula 1972. godine, pred 100.000 gledalaca u São Paulu. Četiri dana kasnije, u posljednjem susretu druge faze, Jugosloveni su bili bolji od Čehoslovačke (2:1) i tako izborili “malo finale”, odnosno utakmicu za treće mjesto. Ponovo je Duško Bajević bio strijelac za vodstvo Plavih, izjednačio je Anton Hrušecký, da bi Dragan Džajić 12 minuta prije kraja riješio pitanje pobjednika.
Na današnji dan prije 51 godinu je Mini Copa zaključena finalnom i utakmicom za treće mjesto. U predigri finala Brazila i Portugala, u meču za bronzu su snage odmjerile reprezentacije Jugoslavije i Argentine. I prije nego su odigrani susreti odluke, Plavi su osvojili jedan trofej – za najboljeg strijelca. Duško Bajević je u prvih šest utakmica postigao čak 11 golova i ubjedljivo vodio na listi strijelaca ispred Rodolfa Fischera (Argentina), Carlosa Caszelyja (Čile) i Joaquima Dinisa (Portugal).
Oko 120.000 gledalaca na punom stadionu Maracanã dočekalo je reprezentacije Jugoslavije i Argentine, 9. jula 1972. Pored golgetera Bajevića, u selekciji Plavih su meč počela još dvojica bh. igrača – Enver Marić (Velež) i Josip Katalinski (Željezničar) – kojima se u drugom poluvremenu priključio Mustafa Hatunić, britki half Slobode. Meč s Gaučosima donio je novi show Duška Bajevića. Nakon brojnih propuštenih prilika pred golom Argentinaca, u 26. minutu je Bajević je iskoristio sjajan centaršut Ilije Petkovića i savladao Miguela Santora (1:0).
Do odmora je postignut još jedan gol, u kojem je “Princ s Neretve” ponovo odigrao veliku ulogu: Fauliran je na rubu šesnaesterca, potom sâm izveo slobodan udarac, Santoro je odbio loptu do Katalinskog, koji je sproveo u mrežu (2:0). U 58. minutu je Oscar Mas iskoristio grešku Miroslava Boškovića, ušao u šesnaesterac, gdje ga je padom u noge nepropisno zaustavio Enver Marić. Austrijski sudija Paul Schiller je dosudio jedanaesterac, kojeg je sigurno izveo Miguel Brindisi (2:1).
Jugosloveni su prednost povećali sjajnim golom Dragana Džajića iz slobodnog udarca, nakon što je na 22 metra zaustavljen, ko drugi nego, Duško Bajević (3:1). Uslijedio je incident zbog kojeg je morala intervenisati i brazilska policije. Gruba igra Argentinaca kulminirala je nesportskim potezom Joséa Pastorizaa koji je s leđa udario Josipa Katalinskog, Željin centarhalf je vratio istom mjerom, nastala je opšta tuča, 7-minutni prekid, a sudija Schiller je glavnim akterima incidenta pokazao put u svlačionicu.
Šlag na torti fantastičnih nastupa Duška Bajevića bio je 13. gol na turniru: U finišu utakmice je legendarni centarfor Veleža iskoristio nesporazum golmana Santora i beka Osvalda Piazze i riješio sve dileme oko pobjednika (4:1). Do kraja utakmice su Gaučosi ublažili poraz još jednim pogotkom Brindisija s bijele tačke, nakon prekršaja Miroslava Pavlovića nad Roque Avallayem (4:2). Plavi su zabilježili prvu pobjedu nad Argentinom, osvojili treće mjesto i lijepu novčanu nagradu na Mini Copi, dok je Duško Bajević ponio titulu najboljeg strijelca. U finalnoj utakmici je Brazil u posljednjem minutu stigao do pobjede nad Portugalom (1:0), a gol odluke postigao je Jairzinho.
Jugoslavija – Argentina 4:2 (2:0)
Rio de Janeiro, 9. juli 1972. Estádio do Maracanã. Gledalaca 120.000. Vrijeme toplo, teren pogodan za igru. Sudija: Paul Schiller (Austrija). Crveni kartoni: Katalinski (Jugoslavija), Pastoriza (Argentina). Strijelci: 1:0 Bajević (26), 2:0 Katalinski (37), 2:1 Brindisi (58), 3:1 Džajić (64), 4:1 Bajević (83), 4:2 Brindisi (88).
JUGOSLAVIJA: Marić, Bošković, Stepanović, M. Pavlović, Katalinski, Paunović (Hatunić), I. Petković (J. Jerković), Oblak, Bajević, Aćimović, Džajić. Selektor: Vujadin Boškov.
ARGENTINA: Santoro, Piazza, Heredia (Diaz), Dominichi, Raimondo (Brindisi), Bargas, Mastrangelo, Pastoriza, Avallay, Semenewicz, Mas. Selektor: Juan-José Pizutti.