Bila je to utrka s ogromnim ulogom: Velika nagrada Japana 2000. godine mogla je riješiti pitanje svjetskog prvaka Formule 1. Michael Schumaher je želio postati prvi Ferrarijevi svjetski prvak nakon 21 godine, dok je direktni rival Mika Häkkinen u McLaren-Mercedesu jurio treću uzastopnu titulu. Epska sezona počela je sjajno za Schumija, dobio je četiri od prvih šest utrka i ostvario prednost od 18 poena u odnosu na Häkkinena.
Onda se kolo sreće okrenulo: Uslijedio je niz od sedam trka u kojima je Michael pobijedio samo jednom (u Kanadi), dok je Finac slavio u Austriji, Mađarskoj i Belgiji.
Četiri utrke prije kraja Häkkinen je imao velikih šest poena prednosti, kada je Ferari za utrku u Monzi doveo unaprijeđenu verziju V10 motora. Trud se isplatio, Schumacherova emotivna pobjeda ga je vratila na kolosijek, nakon čega je njemački vozač slavio i u Indianapolisu.
Utrka u Americi bila je horor za Häkkinena – ne samo da je najveći rival zabilježio trijumf, nego je u najgorem mogućem trenutku otkazao Mercedesov motor u njegovom McLarenu.
Schumacher je na pretposljednju utrku u Japan stigao s osam poena prednosti i pobjedom, odnosno skoro svakim plasmanom ispred Häkkinena, mogao je riješiti sve dileme. Bio je to trenutak istine za Schumachera i Ferrari. Najslavniji tim F1 potpuno je restrukturiran nakon Schumijevog dolaska 1996. godine, ali je i pored toga njemački vozač četiri sezone ostajao kratkih rukava. Dva puta (1997-1998) je Schumi gubio u posljednjoj trci, jednom (1999) je zbog teške povrede izgubio sve šanse već na polovini sezone. Peti uzastopni neuspjeh bi sigurno bio previše…
Utrka u Suzuki na današnji dan prije 22 godine trebala je, ili riješiti dileme, ili sve prolongirati za veliko finale u Maleziji. Naime, Häkkinen je tražio pobjedu koja bi ga ostavila u trci za titulu uoči posljednje utrke u Sepangu. No, svi u Ferrariju su željeli završiti posao u Suzuki i izbjeći napeto finale, jer su još bila svježa sjećanja na tri uzastopna gubitka vozačke titule u posljednjoj utrci (Schumacher 1997-1998, Irvine 1999).
Veliki obračun u Suzuki prepričava se decenijama. Kao što je bio slučaj cijele sezone, između Ferrarija F1-2000 i McLarena MP4-15 bile su minimalne razlike u brzini, odlučivao je ljudski faktor. Tokom čitavog vikenda su Schumaher i Häkkinen bili “liga za sebe”, obojica oko pola sekunde po krugu brži od svojih timskih drugova Rubensa Barrichella i Davida Coultharda. Subotnje kvalifikacije nagovijestile su šta nas čeka u trci. Michael Schumacher je ostvario “pole” s prednošću od samo devet hiljaditinki sekunde! Häkkinen se žalio da je kvalifikacije izgubio jer je u posljednjem pokušaju imao potrošene gume.
U nedjelju 8. oktobra 2000. godine, rano ujutro po evropskom vremenu, milioni ljubitelja najbržeg cirkusa našli su se ispred malih ekrana. Hiljade ljudi je organizovano pratilo TV prijenos u Ferrarijevom domu u Maranellu, ali i u njemačkom Kerpenu, gdje je dom porodice Schumacher.
Duge brze krivine staze Suzuka nisu ostavljale previše manevarskog prostora za taktiku. Trebalo je obaviti dva zaustavljanja u boksu zbog promjena guma Bridgestone, no ključno pitanje je bilo kada to učiniti, odnosno na koji način rasporediti dosipanje goriva, time i vrijeme “stopa”.
Ovo je bilo posebno važno za Ferrari. Jedina slabost crvenog bolida bio je loš start. Postojala je opasnost da Schumacher izgubi vodstvo na prvoj krivini, što bi nešto lakšem bolidu McLarena ostavilo mogućnost da vodi, ali i kasnije uđe u boks na prvo zaustavljanje. Ferrari se odlučio za prvo zaustavljanje i dosipanje goriva nakon 23 od ukupno 53 kruga.
Bilo je to jedan krug duže nego što je McLaren odabrao za Häkkinena, što će se pokazati možda ključnim faktorom utrke.
Na startu se desilo ono čega su se pribojavali u Ferarriju: Crvena svjetla su ostala upaljena dosta dugo, a kada su se ugasila, Häkkinen je prestigao Schumachera. Nijemac je odmah napravio agresivan zalet udesno, pokušavajući blokirati McLaren, ali to nije bilo dovoljno. Häkkinen je jednostavno iskoristio dio izlazne trake iz pitlanea i preuzeo vodstvo u prvoj krivini. Sada je finski vozač vratio sudbinu u svoje ruke. Počeo je veliki obračun dvojice svjetskih prvaka, koje ostatak karavana nije mogao pratiti.
Häkkinen je vodio i vozio agresivno, ali je rijetko mogao ostvariti prednost veću od jedne sekunde. Došao je trenutak za prvo zaustavljanje: Häkkinen je u boksu stajao 6,8 sekundi. Ross Brawn, genijalni Ferrarijev taktičar, izračunao je da je McLaren dobio gorivo za 15 krugova. Naložio je svojoj ekipi da u narednoj rundi Schumacheru (prvo stajanje 7,4 sekundi) “natanka” goriva za 17 krugova. To bi uz jedan krug kasnije prvo zaustavljanje Nijemcu pružilo šansu da drugi “stop” obavi tri kruga nakon Häkkinena. Tri magična kruga…
Da bi ova strategija funkcionirala, Schumacher je do drugog Häkkinenovog zaustavljanja trebao ostati na oko dvije sekunde zaostatka za Fincem. Ali, Häkkinen je sredinom utrke imao skoro tri sekunde prednosti i činilo se da vozač Mclarena sve drži pod kontrolom. Sredinom tog drugog “stinta” pojavilo se nekoliko kapi kiše, što je Schumacheru omogućilo da smanji zaostatak, jer se znalo da je na mokrom Ferrari brži od McLarena.
Nekoliko rundi se vrijednost najbržeg kruga kretala između srebrne i crvene boje, kada je Häkkinen sa samo sekundom prednosti na kraju 37. kruga otišao u pitlane. Upravo u tom trenutku kiša je pojačala…
“Kada smo vidjeli Miku da ulazi u boks, znali smo da imamo nekoliko krugova da ostvarimo prednost. Problem je bio u tome što sam se našao u intenzivnom saobraćaju, gubio sam mnogo vremena za obilazak zaostalih vozača”, pričao je kasnije Schumacher.
Konačno, u 40. krugu i Schumacher ulazi drugi put u boks, jedva izbjegavši Alexandra Wurza, koji je izgubio kontrolu nad svojim Benettonom. Schumacher je trebao manje goriva, stajanje je bilo kraće. Ros Brown mu je putem radio veze poručio da stvari “izgledaju prokleto dobro”… Zaista, kada je Michael Schumacher izašao iz boksa, Mika Häkkinen je tek pristizao na ciljnu ravninu. Smjena na vrhu, Ferrari je u vodstvu!
Uslijedilo je 13 krugova “vožnje na nož”. Häkkinen je na sve načine pokušavao vratiti vodstvo i produžiti snove o trećoj tituli, Schumi je prihvatio izazov. Na kraju 53. kruga se najzad pojavila karirana crno-bijela zastava. Michael Schumacher je prvi ciljem prošao s 1,837 sekundi prednosti nad Häkkinen, dok je trećeplasirani David Coulthard zaostao više od jednog minuta.
Michael Schumacher je pobjednik VN Japana i svjetski prvak, prvi u bolidu Ferrarija još od Jody Schecktera 1979. godine! Euforija u boksu Ferraria bila je nezaboravna. Dok je Schumacher izlazio iz bolida, prvi ga je pozdravio Jean Todt, šef Ferrarija, čovjek koji je okupio sjajni tim. Häkkinen, još uvijek s kacigom, čestitao je velikom rivalu kratkim “bravo, druže”.
Kada je na postolju na red došla italijanska himna, Schumacher preuzeo ulogu dirigenta, pri čemu je nezaboravni tenor, ravan Pavarotiju, bio Ferrarijev mehaničar Pino D’Agostino, koji je brojao posljednje radne dane uoči odlaska u penziju.
Tako je Michael Schumacher, nakon dvije titule s Benettonom (1994-1995), došao do prvog naslova za volanom Ferarrija. Ostalo je historija. Još četiri uzastopne sezone su Michael Schumacher i Ferrari bili nepobjediva kombinacija. Šampionski šampanjac prvi put je otvoren u Suzuki 8. oktobra 2000. godine.
Sažetak utrke pogledajte OVDJE!
