Sjećanje na susret Španije i Jugoslavije u kvalifikacijama za Mundijal, odigran 19. oktobra 1972. godine, meč u kojem je Princ s Neretve postigao oba gola za Plave
Piše: J. MRŽLJAK
Nakon što je jugoslovenska fudbalska reprezentacija propustila završnice dva uzastopna Mundijala (1966, 1970), plasman na Svjetsko prvenstvo u SR Njemačkoj 1974. godine postavljen je kao imperativ pred igrače i selektora Vujadina Boškova. Plavi su se našli u Grupi 7 evropske zone kvalifikacija, zajedno sa selekcijama Španije i Grčke, a samo je pobjednik vizirao kartu za Njemačku. Samo četiri utakmice u kvalifikacijama skoro da nisu ostavljale šansu za popravni, pa je jasno kakav je značaj imao prvi susret grupe između Španije i Jugoslavije na današnji dan prije 52 godine.
Posljednja provjera Plavih bila je prijateljska utakmica s Engleskom, odigrana na Wembleyu 11. oktobra 1972. Tog dana je u reprezentacioji Jugoslavije debitovao 22-godišnji Franjo Vladić, a čuveni mostarski trio BMV (Bajević-Marić-Vladić) prvi put zajedno nastupio u dresu s državnim grbom. Popularni “Kulje” je u debiju postigao izjednačujući gol za konačan rezultat (1:1) i tako sebi osigurao mjesto u timu za meč sa Špancima osam dana kasnije. Međutim, na Wembleyu se povrijedio Josip Katalinski, centarhalf Željezničara, koji je morao propustiti prvi susret kvalifikacija.
Stoga je 19. oktobra 1972. godine na Estadio Insular u Las Palmasu selektor Vujadin Boškov protiv Španije izveo tim skoro identičan postavi koja remizirala s Englezima, tek s jednom promjenom: Dragan Holcer umjesto Josipa Katalinskog. Španci su krenuli agresivno, nošeni podrškom 25 hiljada navijača na prepunom stadionu u Las Palmasu, gradu na Kanarskim ostrvima, udaljenom više od 2.000 kilometara od Madrida. Prvi šansu imao je José Luis, branič Reala, koji je u 14. minutu slabo šutirao, dok je šest minuta kasnije na suprotnoj strani Ilija Petković uposlio Franju Vladića, no poslovođa Veleža je bio neprecizan.
“Furija” je povela u 29. minuti, nakon duge akcije koju je počeo José Ángel Iribar, legendarni golman Athletic Bilbaoa. Marcial, vezista Barcelone, nadvisio je Dragana Holcera, proslijedio loptu do “Realovca” Amancia, koji je asistirao Óscaru Valdezu (Valencia) u gol-šansi. Enver Marić je odbranio prvi udarac, u nastavku akcije zaustavio i šut Marciala, da bi lopta došla do Amancia i konačno je savladan golman Veleža (1:0). Iako su Petković i Vladić do kraja prvog poluvremena imali šanse za izjednačenje, na odmor se otišlo minimalnim vodstvom domaćina.
Nastavak je donio sjajnu igru Plavih kojom je na sredini dirigovao Franjo Vladić, po krilima se razigrali Ilija Petković i Dragan Džajić, svi “hraneći” loptama centarfora Duška Bajevića. U 50. minuti je Džajić centrirao, nespretno je reagovao half Barcelone Antonio de la Cruz, lopta je došla do Vladića, koji je sjajno asistirao klupskom drugu Bajeviću, a “Princ s Neretve” je neodbranjivim udarcem postigao izjednačujući pogodak (1:1). Samo osam minuta kasnije potpuni preokret: Petar Krivokuća je centrirao, Bajević bio najviši u skoku i ponovo je Iribar vadio loptu iz mreže (1:2).
Nakon drugog gola Bajevića, prepuni Insular je zanijemio, puleni Ladislava Kubale su bili nemoćni, na terenu je postojao samo jedan tim – reprezentacija Jugoslavije. Treći gol Plavih je visio u zraku, šanse su propustili Aćimović i Petković, Vladić je pogodio stativu, pištaljka engleskog sudije Keitha Walkera nije se oglasila nakon prekršaja De la Cruza nad “Kuljetom” u šesnaestrecu… Kazna za promašaje je stigla u pretposljednjem minutu. Amancio je centrirao, a napadač Barcelone Asensi nadvisio Petra Krivokuću i glavom izjednačio rezultat (2:2).
Umjesto 1:3, susret je završen remijem 2:2. Da je reprezentativcima Jugoslavije uoči utakmice neko ponudio bod – objeručke bi ga prihvatili. Na kraju je ostao žal za pobjedom, što je naglašeno u komentarima nakon utakmice. Sir Stanley Rous, predsjednik FIFA-e, koji je uživo pratio meč izjavio je da su “gosti bili superiorniji”, dok je Amancio, strijelac prvog gola za Španiju, rekao da je nakon pogodaka Bajevića “izgubio nadu u bilo kakav rezultat osim poraza, očekujući čak i treći gol u mreži svog tima”.
Jugosloveni su ispustili pobjedu, Španci se izvukli, no 12 mjeseci kasnije, 21. oktobra 1973. godine, u revanšu u Zagrebu, uloge su zamijenjene. Na prepunom Maksimiru su Španci bili bolji i samo su sreća i “desetkom” ocijenjeni Enver Marić spasili Plave poraza. Susret je okončan bez golova (0:0), a kako su obje selekcije ostvarile dvije pobjede nad Grčkom identičnom ukupnom gol-razlikom (+3), putnika na Mundijal odlučila je majstorica u Frankfurtu. A tu se 13. februara 1974. godine, u heroja nacije prometnuo Josip Katalinski, strijelac jedinog gola za veliku pobjedu Jugoslavije…
Španija – Jugoslavija 2:2 (1:0)
Las Palmas, 19. oktobar 1972. Estadio Insular. Gledalaca 25.000. Vrijeme i teren pogodni za igru. Sudija: Keith Walker (Engleska). Žuti kartoni: Gallego, De la Cruz, Asensi (Španija), Krivokuća, Stepanović, Aćimović (Jugoslavija).
Strijelci: 1:0 Amancio (29), 1:1 Bajević (50), 1:2 Bajević (58), 2:2 Asensi (89).
ŠPANIJA: Iribar, Sol (Loro, Ufarte), Gallego, De la Cruza, Tonono, José Luis, Amancio, Pirri, Marcial, Asensi, Valdez. Selektor: Ladislav Kubala.
JUGOSLAVIJA: Marić, P. Krivokuća, Stepanović, M. Pavlović, Holcer, Paunović, I. Petković, Aćimović, Bajević, Vladić, Džajić. Selektor: Vujadin Boškov.