Sjećanje na dramatični susret, odigran 11. aprila 1965. na Stadionu pod Bijelim Brijegom: Velež je trebao bodove u borbi za opstanak, dok je Partizan jurišao na titulu.
Piše: J. MRŽLJAK
Toplo-hladno, tako bi se mogle opisati nastupi Veleža tokom 60-ih godina prošlog stoljeća. Rođeni su povremeno bili u samom vrhu jugoslovenskog fudbala, ali su se češće grčevito borili za opstanak. Jedan od najburnijih sezona bila je 1964-65, u koju je Velež ušao značajno oslabljen. Golman Ivan Ćurković je prešao u redove Partizana, dok je odlični napadač Nusret Čerkić obukao dres Sarajeva. Oslabljeni Mostarci su jesenji dio šampionata završili na posljednjem mjestu, a proljeće su počeli u istom stilu – “petardom” primljenom na gostovanju kod niškog Radničkog (1:5).
Predvođeni legendarnim Muhamedom Mujićem i Nikolom Bencom, koji su se tokom zimske pauze vratili iz Dinama, Rođeni su se potom malo trgli, osvojili pet bodova u tri utakmice i prepustili kobni “fenjer”. Nakon zemljotresa u Skoplju 1963. godine, Fudbalski savez Jugoslavije je donio odluku da Vardar ne ispadne u sezoni 1963-64, što je uz najavljeno proširenje lige impliciralo da u narednom šampionatu (1964-65) samo jedna, i to posljednjeplasirana, ekipa seli u Drugu ligu. Nakon još jedne primljene “petarde”, u 22. kolu protiv Crvene Zvezde u Beogradu (3:5), Rođeni su, uz jednu utakmicu više, bili bod ispred pretposljednje Trešnjevke i dva boda iznad “fenjeraša” OFK Beograda.
Jedna od najvažnijih utakmica u borbi za opstanak bio je susret narednog 23. kola, protiv Partizana u Mostaru, utakmica odigrana na današnji dan prije 59 godina. Protivnik nije mogao biti teži: beogradski Crno-bijeli bili su lider na tabeli, s bodom prednosti ispred drugoplasiranog Sarajeva. Pod vodstvom novog trenera Marka Valoka, “Parni valjak” je bio u seriji od četiri uzastopne pobjede – od kojih su naročito impresivne bile gostujuće, na Maksimiru protiv Dinama (2:1) i na Grbavici protiv Željezničara (4:1). Za susret u Mostaru trener Valok nije mogao računati na povrijeđenog napadača Mustafu Hasanagića, ali i misteriozno odsutnog golmana Ćurkovića.
Očito je legendarni golman želio propustiti utakmicu u rodnom gradu, protiv bivšeg kluba, pogotovo meč koji je “biti ili ne biti za Velež”. Ćurkovića je na golu Partizana zamijenio Jovan Ćurčić, koji je dugo bio rezerva Milutinu Šoškića, a kasnije je napravio solidnu karijeru u belgijskom Liègeu. I Dragoslav Filipović, trener Veleža, tokom cijele sezone je bio na mukama da pronađe zamjenu za Ćurkovića: između stativa su se mijenjali Esad i Fadil Dugalić, da bi u meču s Partizanom na gol vratio veterana Žarka Barbarića. Značajna utakmica za Velež i dolazak lidera na Stadion pod Bijelim Brijegom su privukli blizu 15 hiljada gledalaca.
Tribine su proključale samo što je počeo meč. Prvi napad Rođenih je zaustavio Fahrudin Jusufi, izbacivši loptu u korner. Udarac s ugla izveo je Miroslav Kordić, nabacio u šesnaesterac, gdje je najviši bio Ivan Popović i, pored nemoćnog Ćurčića, glavom loptu smjestio loptu pod prečku (1:0). Radost Rođenih nije dugo trajala: nepunih 10-ak minuta kasnije se Milan Galić oslobodio čuvara, uposlio Vladicu Kovačevića, koji je bez problema savladao Barbarića, iako su domaći reklamirali ofsajd (1:1).
Primljeni pogodak nije demoralisao Mostarce, nastavili su s napadima i uskoro opet došli u vodstvo. Akciju je započeo Kemal Šestić, na vrhu šesnaesterca uposlio Muhameda Glavovića, ovaj je dodao Miloradu Lazoviću, kome je Ćurčić pošao u susret. Umjesto da šutira, Lazović je uposlio Mujića i ponovo su se radovali navijači Veleža (2:1). No, lider se još jednom vratio: nakon kiksa pouzdanog Mehmeda Handžića, lopta je došla do Vladice Kovačevića i Barbarić je još jednom loptu vadio iz mreže (2:2). Drugi primljeni gol unio je nervozu u redove Rođenih i uz dosta problema su do odmora sačuvali neriješen rezultat.
U nastavku obje ekipe kreću na sve ili ništa, smjenjuju se šanse pred golom Barbarića i Ćurčića. Dvostruki strijelac Kovačević se u 64. minuti našao u ulozi asistenta, sjajno je centrirao, a Josip Pirmajer glavom pogodio stativu. Na suprotnoj strani šanse propuštaju Kordić i Glavović, prije nego se desio trenutak odluke. U 71. minuti je Glavović uposlio Lazovića, koji je najprije prošao Branka Rašovića, onda zaobišao Ćurčića i iz teške pozicije loptu ubacio u praznu mrežu (3:2). Bio je to veliki trijumf Veleža, koji se pokazao ključnim u borbi za opstanak jer su Rođeni na kraju osvojili dva boda više od posljednjeplasirane Sutjeske, koja je ispala. A Partizan? Do kraja prvenstva nije zabilježio nijedan poraz, suvereno je osvojio titulu i naredne sezone igrao finale Kupa šampiona protiv Reala…
Velež – Partizan 3:2 (2:2)
Mostar, 11. april 1965. Stadion pod Bijelim Brijegom. Gledalaca 15.000. Vrijeme i teren pogodni za igru. Sudija: Ilić (Zagreb).
Strijelci: 1:0 Popović (2), 1:1 Kovačević (11), 2:1 Mujić (20), 2:2 Kovačević (32), 3:2 Lazović (71).
VELEŽ: Žar. Barbarić, M. Handžić, Račić, Selimotić, Benco, K. Šestić, M. Glavović, M. Lazović, Mujić, I. Popović (Oručević), Kordić. Trener: Dragoslav Filipović.
PARTIZAN: Ćurčić, Jusufi, Lj. Mihajlović, Bečejac, Rašović, Vasović, Vislavski, V. Kovačević, Vukelić (B. Milutinović), Galić, Pirmajer. Trener: Marko Valok.
