Prošlo je tačno pola stoljeća od nezaboravne pobjede Plavih nad zvaničnim evropskim i budućim svjetskim prvakom na Olimpijskom stadionu u Münchenu, u utakmici koju su obilježile legende Veleža i Bayerna.
(Piše: J. MRŽLJAK)
Svjetski šampioni prijateljskih utakmica, takav epitet pratio je fudbalsku reprezentaciju Jugoslavije. Plavi su briljirali u utakmicama bez rezultatskog značaja, da bi u zvaničnim susretima na velikim takmičenjima pritisak učinio svoje i spriječio Jugoslovene da naprave nešto više od titule vicešampiona Evrope i četvrtog mjesta na Svjetskom prvenstvu.
Takav “karakter” imao je i dobru stranu. Najbolje svjetske reprezentacije “otimale” su se za prijateljske utakmice protiv Plavih, pogotovo uoči velikih takmičenja. Najdosljedniji su bili Zapadni Nijemci, koji su od priprema za Mundijal u Meksiku 1970. do Eura 1988. godine odigrali sedam prijateljskih utakmica protiv Jugoslavije, skoro sve uoči završnih turnira. Ovo je naglasio i Franz Beckenbauer, najslavniji njemački fudbaler svih vremena, koji je u vrijeme dok je bio selektor izričito od matičnog saveza tražio da ugovori susrete s Jugoslovenima.
U vrijeme dok je legendarni Kaiser nastupao na terenu predvodio je najslavniju njemačku generaciju, koja je prva objedinila titule evropskog (1972) i svjetskog prvaka (1974). Između te dvije titule odigrana je jedna od najpoznatijih prijateljskih utakmica SR Njemačke i Jugoslavije, na današnji dan prije tačno 50 godina. Desilo se to u proljeće 1973. godine, u vrijeme kada je “mirovao” evropski reprezentativni fudbal.
Nakon što su u jesen 1972. godine kvalifikacije za Mundijal u SR Njemačkoj počeli remijem s Španijom (2:2) u Las Palmasu i pobjedom nad Grčkom (1:0) u Beogradu, puleni selektora Vujadina Boškova trebali su jak test uoči revanš susreta u Zagrebu i Atini u jesen 1973. S druge strane, Nijemci su se kao domaćin direktno plasirali na Mundijal i formu su mogli brusiti samo prijateljskim utakmicama.
Koliki je značaj dobila prijateljska utakmica protiv SR Njemačke, ali i s Poljskom u Varšavi četiri dana kasnije, pokazuje podatak da je otkazano redovno 28. kolo Prvenstva Jugoslavije, uoči kojeg je BiH imala četiri kluba u “top 7”: Velež je na drugom mjestu puhao za vrat lideru Crvenoj Zvezdi, a Željezničar, Sarajevo i Sloboda bili plasirani od pete do sedme pozicije. Naravno, popis putnika za München nije se mogao zamisliti bez legendarnog mostarskog BMV-a: Bajević, Marić, Vladić.
Ipak, selektor Boškov je od početka utakmice šansu ukazao samo Mariću i Bajeviću, dok je Vladić mjesto prepustio debitantu – Stanislavu Karasiju iz Crvene Zvezde. Reprezentacije SR Njemačke i Jugoslavije dočekalo je oko 55.000 gledalaca na Olimpijskom stadionu u Münchenu, na kojem je četiri dana ranije Bayern pobjedom nad Kaiserlsauternom (6:0) proslavio još jednu titulu prvaka Njemačke. Stoga ne čudi da je u prvih 11 selektora Helmuta Schöna bilo čak šest fudbalera bavarskog giganta – Maier, Breitner, Schwarzenbeck, Beckenbauer, U. Hoeness i G. Müller.
Početak utakmice prošao je u ispitivanju snaga, Plavi su igrali oprezno, dok je Bajević, kao najistureniji fudbaler, vodio duele s Bayernovim zvijezdama – Schwarzenbeckom i Beckenbauerom. Princu s Neretve je u vrhu napada duštvo pravio Brane Oblak, koji je sjajno šutirao u 18. minutu, ali je njegov udarac zaustavio Sepp Maier. Panzeri su preuzeli inicijativu u finišu prvog poluvremena, kada je Enver Marić bravurozno odbranio “bombu” Wolfganga Overatha, poslovođe Kölna.
Drugo poluvrijeme počinje pokušajem Miroslava Pavlovića, nakon čega Boškov u igru uvodi Franju Vladića. Samo minut kasnije je još jednom na visini zadatka bio Vladićev klupski drug – Enver Marić zaustavlja udarac Heinza Flohea. Bilo je primjetno da golu Plavih prijete igrači iz drugog plana, jer je Josip Katalinski dobro čuvao najubojitijeg njemačkog igrača Gerda Müllera.
Igrao se 77. minutu kada je proradila mostarska veza: Vladić je tražio Bajevića, loptu je nespretno rukom zahvatio “Katsche” Schwarzenbeck i austrijski sudija Josef Bucek je pokazao na bijelu tačku. Jedanaesterac je izveo Duško Bajević, poslao Maiera u jednu, loptu u drugu stranu i izazvao oduševljenje među 20-ak hiljada jugoslovenskih “gastarbajtera” (0:1).
Samo šest minuta kasnije Bucek je ponovo dosudio jedanaesterac. U šesnaestrcu Plavih Dragoslav Stepanović je malo jače ušao u duel s Jürgenom Grabowskim i austrijski sudije je, čini se prestrogo, pokazao na bijelu tačku. Loptu je uzeo najveći njemački golgeter Gerd Müller, šutirao po zemlji u desni ugao, ali je “Leteći Mostarac” odbranio udarac!
U posljednjih pet minuta dosta uzbuđenja. Najprije je povrijeđenog Franju Vladića zamijenio Nenad Bjeković i odmah došao u šansu, ali je Maier bio uspješniji u duelu. Završni juriš “Panzera” donio je kolosalnu priliku za izjednačenje. Uli Hoeness je prošao desnom stranom, u šesnaestercu pronašao Gerda Müllera, Bayernov bombarder je grudima uštopao loptu, šutirao pod prečku, ali je Enver Marić maestralno odbranio.
Nakon posljednjeg zvižduka sudije Buceka se Enver Mariće našao na rukama saigrača, dok je Olimpijskim stadionom odjekivalo “Plavi, Plavi”. Reprezentacija SFR Jugoslavije je zabilježila jedinu pobjedu u gostima nad SR Njemačkom, nakon što je 1940. godine selekcija Kraljevine Jugoslavije u anektiranom Beču (!) bila bolja od Trećeg Reicha (2:1). Već naredne godine (1974) Panzeri su se revanširali Plavima na Mundijalu i zabilježili pobjedu (2:0) u pohodu na titulu svjetskog prvaka.
SR Njemačka – Jugoslavija 0:1 (0:0)
München, 9. maj 1973. Olimpijski stadion. Gledalaca 55.000. Vrijeme kišovito, teren klizav. Sudija: Josef Bucek (Austrija). Strijelac: 0:1 Bajević (77).
SR NJEMAČKA: Maier, Höttges, Breitner, Schwarzenbeck, Beckenbauer, Flohe, Grabowski, U. Hoeness, G. Müller, Overath, Heldt (Kremers). Selektor: Helmut Schön.
JUGOSLAVIJA: Marić, Stepanović, Bogićević, Pavlović, Katalinski, Holcer, Petković, Karasi (Vladić, Bjeković), Bajević, Aćimović, Oblak. Selektor: Vujadin Boškov.
