Na današnji dan, 5. aprila 1992. godine, počela je opsada Sarajeva, najduža opsada jednog grada u novijoj historiji svijeta.
Na taj dan trebala je biti odigrana utakmica između FK Željezničar i FK Rad, ali zbog rata susret nikada nije odigran, prisjetio se klub sa Grbavice.
Zanimljivo da su i jedni i drugi bili za odigravanje utakmice, no politika je bila jača.
Iz Rada su kazali da ih zanima sport, te da je to klub bez ideologije. Ipak, Grbavica je ostala pusta, a paljba i nakon više sati nije prestajala…
Na stadionu je bilo oko 2.000 gledatelja koji su se u rekordnom roku razbježali, a fudbaleri su se sklonili u podnožju tribina.
“Plotun kakav Sarajlije vjerovatno nisu nikad čule započeo je u 14:55. Redari i nešto gledalaca panično je napustilo stadion a igrači oba tima i rukovodstva i službene osobe sakrili su se podnožju tribina. Neprekidna paljba trajala je sve do zakazanog početka utakmice u 15:30. Prestala je nekoliko minuta, a onda postala još žešća. Igrači Željezničara, jedan po jedan, predvođeni fizioterapeutom Kukrićem i trenerom Starovlahom, bježali su prema obližnjim stambenim zgradama u zaklon. Sudije i delegati u službenim prostorijama čekali su da utihne pucnjava sa obližnjih brda Šanac i Vraca. Igrači Rada, vidno preplašeni, šćućureni jedan pored drugog, čekali su povoljan trenutak da aerodromskim autobusom pobjegnu sa stadiona”, zapisao je dramatične trenutke tog dana reporter Oslobođenja Fuad Krvavac.
Agresor je pucao i po stadionu, meci su se zabijali u sjevernu i zapadnu tribinu, a u 15:15 sati zamalo su nastradali radio-tehničari koji su, kada je bilo jasno da utakmice neće biti, skidali opremu za radio-prijenos, a jedan metak se zabio u tribinu tačno iznad njihovih glava.
“I mi i igrači Rada bez obzira na tešku situaciju u gradu htjeli smo odigrati utakmicu, iako bi to bilo pod velikim psihičkim opterećenjem. Sve smo učinili, ali politika je jača”, rekao je tada direktor Željezničara Zdenko Jelić.
“Rad je klub bez ikakve ideologije. Interesuje nas samo sport. Zato smo i pristali da u jednoj viteškoj borbi pomognemo gradu Sarajevu. Ovdje su u ovim teškim trenucima bili svi uz nas. Puno im hvala”, zapisao je Krvavac tadašnju izjavu Zake Perovića, predsjednika Rada.
“Da se ne zaboravi i nikada ne ponovi!”, poruka je sa Grbavice.
