Mirsad Terzić, 40-godišnji bh. reprezentativaci započeo je svoju 19. sezonu EHF Lige prvaka u jesen 2023. godine. Time postaje četvrti igrač s najviše odigranih sezona u elitnom natjecanju.
Sada brani boje Orlen Wisla Plock, nakon što je veći dio karijere proveo u mađarskom gigantu Telekom Veszprému. Terza govori o svom životu, početcima karijere i svemu što ga je oblikovalo kao osobu – rukometaša i obiteljskog čovjeka. Terzić je govorio za EHF.
Terzić dolazi iz sportske porodice.
“Moj otac je nekada igrao nogomet, i naravno, moj prvi dodir sa sportom bio je s nogometom, ali u jednom trenutku shvatili smo da to nije za mene. Uživao sam u odbojci, a moj brat, koji je visok 208 cm, bavio se košarkom. Tako da je vrijeme za rukomet došlo kasnije u mom životu.”
Dolazak u Sarajevo je bio veliki izazov za kapitena naše reprezentacije.
“Kada sam imao oko 14 godina, promijenio sam školu u Sarajevu i nisam imao puno prijatelja. Jedan od djece iz mog razreda rekao je da je golman u rukometnom klubu Olimpik i da misli da bih bio dobar u tome. Kako sam želio stvarati nove prijatelje, otišao sam s njim na prvi trening.”
Govorio je o prvim profesionalnim koracima svoje karjere.
“Moj proces sazrijevanja bio je dug. Dok sam bio u Sarajevu, osoba koja me pravilno upoznala s rukometom bio je trener Adil Tabak, koji i danas trenira. S njegovom pomoći napravio sam prvi korak prema onome što bismo mogli nazvati profesionalnim rukometom. Tabak je također bio taj koji me odveo u moj sljedeći klub, Željezničar.”
Mora je da uklopi sve izazove oko treninga i škole.
“To su bili izazovni dani. Imao sam kombinaciju dva treninga dnevno i škole, sve dok sam živio daleko od Sarajeva. Morao sam mijenjati sva moguća prijevozna sredstva da bih to ostvario. Ali nikada nisam odustajao. Bio sam odlučan uspjeti i znao sam da želim biti rukometaš. Istovremeno, znao sam da moram biti dobar u školi jer bi otac zabranio treninge ako bih imao loše ocjene.”
Spomenuo je i odlazak od kuće.
“Moj prvi korak izvan kuće, da kažemo, bio je kada sam otišao u Ljubuški. To je također mjesto gdje se dogodilo pravo sportsko sazrijevanje. Imali su odličnu rukometnu akademiju s Borisom Jarakom koji nas je vodio. Imao je dobar odnos s nama, bio je gotovo kao otac, i svi smo se osjećali kao kod kuće. Svi smo bili dio kluba i grada.”
Dotakao se i rada sa trenerom Linom Červarom.
“Kasnije je iskusni trener Josip Glavaš ugradio sportsku aroganciju u nas i, zajedno s starijim igračima iz grada koji su također radili paralelno s igranjem, dali su nam samopouzdanje i hrabrost da se natječemo s najboljima. Prvi put sam igrao u EHF Ligi prvaka i stigao do polufinala Kupa pobjednika kupova. Sretan sam što je moja karijera imala prirodan rast, korak po korak, i srećom sam imao prave ljude oko sebe koji su mi davali dobre savjete. Iz Ljubuškog sam otišao u Zagreb. Još jedan izazov i veliki klub gdje sam proveo tri godine. Moram reći da mi je najviše zapamćeno u Zagrebu rad s trenerom Lino Červarom – tko doživi i razumije trenera Červara, to mu kasnije u karijeri puno znači.”
Iz Zagreba seli u Celje, gdje je govorio o tom periodu.
“Moj plan bio je napraviti još jedan korak naprijed u svojoj karijeri. I opet se nisam maknuo daleko. Celje je veliki klub, čak i danas, ali u to vrijeme slovenski klub je bio u usponu, kako po igračkom sastavu tako i financijski, pa sam prirodno pristao pridružiti im se. Imali smo sjajno vrijeme, puno sam naučio, ali nakon dvije godine pojavili su se neki financijski problemi. Iako su me željeli zadržati, s promijenjenim sastavom i nižim postavljenim ciljevima, osjećao sam da želim više.”
Najbolji dio karijere u Veszprému, sjetio se dolaska u Mađarsku.
“I kada pogledate sada unatrag, donio sam sjajnu odluku kada sam potpisao za Veszprém. Godina 2009. potpuno je promijenila moj život. Moja supruga Dinka i ja smo se vjenčali, i prvi put smo zajedno otišli živjeti u inostranstvo. Veszprém u to vrijeme nije bio na istoj razini kao danas, ali moj menadžer mi je rekao da će klub postati jedan od najboljih na svijetu – i njegove riječi su se obistinile.”
Govorio je koliko je bio težak dolazak u Mađarsku, ali koliko je ponosan na taj period.
“Preseljenje u Mađarsku i učenje mađarskog bilo je teško na početku, ali bilo je puno ljudi s Balkana koji su nam bili podrška. Svake sezone ostvarivali smo napredak i kada ste igrač, rezultati i uspjeh su ono što vas pokreće. S time zaboravite sve teške trenutke koje ste prošli. Ponosan sam što sam bio dio te Veszprém priče.”
